Svoboda | Graniru | BBC Russia | Golosameriki | Facebook
Idi na sadržaj

Vahid Halilhodžić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Vahid Halilhodžić
Lični podaci
Datum rođenja (1952-10-15) 15. oktobar 1952 (71 godina)
Mjesto rođenjaJablanica
Visina182 cm
NadimakVaha
PozicijaNapadač
Omladinski pogoni
1968–1971.Velež
Profesionalni klubovi*
Godine Klub Nastupi (golovi)
1971–1981. Velež 207 (103)
1971–1972. Neretva (posudba) 18 (8)
1981–1986. Nantes 163 (92)
1986–1987. PSG 18 (8)
Nacionalna reprezentacija**
Godine Reprezentacija Nastupi (golovi)
1975–1978.

1976–1985.
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Jugoslavija U-21
 Jugoslavija
12 (12)

15 (8)
Trenirani timovi
1993–1994.
1997–1998.
1998–2002.
2002–2003.
2003–2005.
2005–2006.
2006–2008.
2008–2010.
2010–2011.
2011–2014.
2014.
2015–2018.
2018–2019.
2019–2022.
Beauvais
Raja Casablanca
Lille OSC
Rennes
PSG
Trabzonspor
Ittihad FC
Obala Slonovače
Dinamo Zagreb
Alžir
Trabzonspor
Japan
Nantes
Maroko
* Nastupi i golovi u profesionalnim klubovima broje se samo za ligu iz koje je klub.
* Posljednji put ažurirano: 14. 10. 2022.

Vahid Halilhodžić jugoslavenski je i bosanskohercegovački nogometni trener i bivši igrač.

Važi za jednog od najboljih jugoslavenskih igrača sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Igrao je za Velež iz Mostara, zatim francuske klubove Nantes i Paris Saint-Germain prije nego što se povukao sredinom 1980-ih. Za to vrijeme odigrao je 15 utakmica za Jugoslaviju i bio je dio nacionalnih timova koji su 1978. osvojili Evropsko prvenstvo U-21 te igrali na Svjetskom prvenstvu 1982. Bio je najbolji strijelac francuske lige 1983. i 1985.

Dodijeljen mu je naslov Viteza Legije časti,[1] (francuski: Ordre National de la Légion d’honneur) najvišeg francuskog odlikovanja, koje je ustanovio Napoléon Bonaparte.

Početkom devedesetih okrenuo se trenerskom poslu, a nakon kratkog staža sportskog direktora u Veležu, 1993. trajno se preselio u Francusku. Otad je vodio brojne timove u zemljama francuskog govornog područja, a njegova postignuća uključuju osvojanje Lige prvaka CAF-a 1997. sa marokanskom ekipom Raja Casablanca, vodeći francuski Lille iz drugog ranga na treće mjesto u Ligi 1 za manje od tri godine, te osvajanje Francuskog kupa 2004. s Paris Saint-Germainom.

Plasirao se na Svjetsko prvenstvo 2010. s Obalom Slonovače (iako je dobio otkaz samo nekoliko mjeseci prije prvenstva) i Svjetsko prvenstvo 2014. s Alžirom, s kojim je došao do osmine finala, što je najbolji rezultat Alžira u historiji. Kasnije se s Japanom plasirao na Svjetsko prvenstvo 2018, ali je opet dobio otkaz neposredno prije turnira. Nakon kratkog boravka u Nantesu 2018, gdje je pomogao izbjeći ispadanje u Ligue 2, postao je selektor Maroka.

Karijera

[uredi | uredi izvor]

Rane godine i Velež

[uredi | uredi izvor]

Rođen je u Jablanici, a nogomet je počeo trenirati u Turbini kao tinejdžer, jer je teren kluba bio stotinjak metara od njegove porodične kuće.[2] Prema njegovom priznanju, tada nije razmišljao da postane profesionalni nogometaš nego je odlučio nastaviti svoje formalno obrazovanje u srednjoj elektrotehničkoj školi u Mostaru, kamo se preselio sa 14 godina, a da nikad nije odigrao službenu utakmicu za Turbinu.[2] Ipak, u Mostaru je prvi put počeo ozbiljno shvatati nogomet kada se sa 16 godina pridružio Veležovoj prvoligaškoj akademiji, dijelom na insistiranje svog brata Salema, koji je u to vrijeme igrao za klub kao napadač.[2] Halilhodžić je zatim igrao na juniorskim nivoima sljedeće dvije i po godine, a nakon potpisivanja profesionalnog ugovora s Veležom poslan je na šestomjesečnu posudbu u drugoligaš Neretvu iz Metkovića, kako bi stekao neko iskustvo.[2]

Po povratku sa posudbe ubrzo je došao u sastav prvog tima u sezoni 1972/73, gradeći uspješno napadačko partnerstvo s Dušanom Bajevićem i pomažući Veležu da završi sezonu kao viceprvak lige iza Crvene zvezde iz Beograda. Halilhodžić je potom postao jedan od ključnih igrača kluba tokom 1970-ih, odigravši 376 utakmica i sa 253 gola za klub (uključujući 207 nastupa i 103 gola u Prvoj ligi Jugoslavije) prije nego što je potpisao za francuski Nantes u septembru 1981. Te godine odigrao je važnu ulogu u osvajanju prvog velikog trofeja za Velež, postigavši dva gola u finalu Kupa Jugoslavije, u pobjedi protiv Željezničara 3:2.

Nant i PSG

[uredi | uredi izvor]

U Nantu je brzo postao redovni igrač prvog tima, dokazujući se u prvoj godini, postigavši sedam golova u 28 nastupa u sezoni 1981/82. Isključen je u prvom kolu Kupa UEFA protiv Lokerena i dobio je suspenziju od četiri utakmice od UEFA-e. Sljedeće sezone pomogao je Nantu da osvoji šestu titulu prvaka Francuske i bio je najbolji strijelac lige sa 27 golova u 36 nastupa. Halilhodžić je proveo pet godina na La Beaujoiru, odigravši ukupno 163 prvenstvene utakmice i postigavši 92 gola za klub, čime je postao i najbolji strijelac lige u sezoni 1984/85. sa 28 golova. Halilhodžić se odlučio vratiti u Mostar 1986. kako bi mogao više vremena provoditi sa svojim ocem, koji se u međuvremenu teško razbolio. Pregovarajući o novom ugovoru s Nantesom, namjerno je tražio višu plaću kako bi mogao biti slobodan igrač i vratiti se kući. Međutim, Francis Borelli, predsjednik Paris Saint-Germaina, dao mu je ponudu za potpisivanje jednogodišnjeg ugovora, s namjerom da Halilhodžića dovede na Park prinčeva kako bi ojačao tim za predstojeću sezeonu i pohod na Evropski kup.[2]

Halilhodžić nije mogao odbiti ponudu i nastupio je u prvih 18 utakmica sezone 1986/87, postigavši osam golova. Zbog smrti majke tokom te sezone, odlučio je okončati igračku karijeru.[2]

Nagrade, uspjesi i priznanja

[uredi | uredi izvor]

Kao igrač

[uredi | uredi izvor]
  • 1981: osvajač kupa Jugoslavije (Velež)
  • 1983: prvak Francuske (Nantes)
  • 1983 (27 golova) i 1985 (28 golova) najbolji strijelac u prvenstvu Francuske (Nantes)

Kao trener

[uredi | uredi izvor]
  • 1997: pobjednik Afričke Lige prvaka
  • 1998: prvak Maroka (Raja Casablanca)
  • 2004: osvajač kupa Francuske (PSG)
  • 2011: prvak u Hrvatskoj nogometnoj ligi i osvajač kupa Hrvatske sa Dinamom iz Zagreba

Ordeni za zasluge

[uredi | uredi izvor]
  • 2004: Vitez Legije časti[1]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b "Uredba od 13. jula 2004. o napredovanju i imenovanju". www.legifrance.gouv.fr. Pristupljeno 14. 10. 2021.
  2. ^ a b c d e f "Vahid Halilhodžić: Moja životna priča (I)". web.archive.org. 17. 8. 2010. Arhivirano s originala 17. 8. 2010. Pristupljeno 14. 10. 2021.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]