Svoboda | Graniru | BBC Russia | Golosameriki | Facebook
Idi na sadržaj

Ban Borić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
ban Borić
Ban Bosne
Vladavina1141.– 1168.
PrethodnikLadislav, vojvoda bosanski (dux bosnensis)
Nasljednikban Kulin
Ban Bosne
Supružniknepoznato
Djecanepoznato
DinastijaBoričević
Otacnepoznato
Rođenjenepoznato
nepoznato
Smrtposlije 1168. g.
Slavonija ili Bosna

Ban Borić (Borić, Boricius, Bogir, ßoρίτζης) prvi je po imenu poznati bosanski ban[1] i prvi poznati samostalni bosanski vladar. Pominje se u hronikama bizantskog pisca Ivana Kinama da je ratovao protiv bizantske vojske oko Braničeva 1154. i to zajedno s ugarskim kraljem kao njegov saveznik. Ban Borić učestvuje i u bici kod Zemuna ili Sremskoj bici 1167. između Ugarske i Bizantije, ponovo na strani Ugarske koja je izgubila bitku.[2] Borić se 1167. ili 1168. kao ugarski saveznik pred Bizantijom povlači u Slavoniju i Ugarsku. Prema Ivanu Franji Jukiću ban Borić je vladao od 1141. – 1168.[3]

Biografija

Prema nekim historičarima, u prvom redu Vladimiru Ćoroviću, rođen je 1125., a po nekima oko 1100. godine. Prvi siguran spomen bosanskog bana Borića jest kod bizantijskog pisca Jovana Kinama pri opisivanju ratovanja između Mađara i Bizantinaca kod Braničeva 1154. Vrlo je vjerovatno da je Borić Bosnom vladao i prije toga, ali nema preciznih podataka kada je došao na vlast i u kojim okolnostima kao i njegovo pravo porijeklo. U Slavoniji, u okolini Požege, imao je mnoga imanja, koja su naslijedili njegovi potomci. Nada Klaić citira V. Klaića koji kaže da su Borićevi potomci kasnije postali vlastela u Slavoniji gdje imaju odličan položaj i da je ban Borić praotac plemenitoj kasnije porodici Berislavića.[4] Ferdo Šišić ističe da to ne znači da je bio porijeklom iz Slavonije. Može se reći da su ga doveli Mađari, koji su imali vrhovnu vlast nad Bosnom, te je kao vazal i vladao uz njihovu saglasnost.

Vladimir Ćorović iznosi u svom radu i mišljenje Milana Preloga st., koji stoji na konstataciji da Borić nije bio ni u kakvom podaničkom odnosu prema Ugarskoj, što potkrepljuje činjenicom da je 1150. jedna ugarska vojna jedinica prešla preko dijela teritorije Bosne idući u pomoć Srbima protiv Bizantije. Od 1154. do 1163. o Boriću nema nikakvih vijesti. Nakon smrti ugarskog kralja Geze II počinju žestoke borbe za tron, u kojima su učestvovali Stjepan III, Ladislav i Stjepan IV, koga je kao svog zeta podržavao bizantijski car. Prvo je na vlast došao Ladislav, međutim, ubrzo nakon toga umire i na vlast dolazi Stefan IV, kome se priklonio i Borić. On se 1163. spominje u jednoj povelji kao svjedok, i to na visokom mjestu dvorskih velikodostojnika. To ukazuje da je Borić bio vazal ugarskog kralja, a taj odnos nije mogao nastati 1163. nego je počeo ranije. Godine 1163. pošlo je za rukom Gezinom sinu Stjepanu III da od svoga strica Stjepana IV preuzme prijesto i nagodi se s Bizantijom, nakon čega je počeo progon pristalica Stjepana IV, u kojem je stradao i ban Borić.

Vjekoslav Klaić navodi da Borić nije bio podanik nego saveznik Ugarske te da je od nje dobio Usoru i Soli, preko koje je dospio u neki vid podložnog položaja.

Nada Klaić u svojoj knjizi "Srednjovjekovna Bosna" analizira izvore i stajališta drugih historiografa - Ćirkovića, Šišića, V. Klaića i dr. Potvrđuje da je po Kinamovim zapisima Borić učestvovao u bici kod Braničeva 1154., da je Bosna dalmatska zemlja koja za svoga vladara Borića vodi potpuno samostalnu politiku i pridružuje se ostalim saveznicima ugarskog kralja protiv Manojla Komnena. Po bizantijskom osvajanju Bosne i Dalmacije povlači se u Ugarsku.[4] 1163. Borić je na ugarskom dvoru među najodličnijim velikašima. U jednoj ispravi u kojoj ugarski kralj Stjepan daje zagrebačkom biskupu posjede Dubrava spominje se i ban Borić (Boricio bano) kao istaknuti član kraljevskog dvora. Ovo ne ukazuje na vazalni odnos, nego na visoki položaj na ugarskom dvoru.

Borić je kao bosanski ban 1162. ili 1163. uz saglasnost ugarskog kralja poklonio viteško-monaškom redu Templara selo Zdelje u Slavoniji. Taj poklon potvrđivali su i kasniji ugarski kraljevi. Ovi podaci govore da su porodična imanja Borića bila i u Slavoniji. Po Nadi Klaić, Borić je dobio od ugarskog kralja naslov požeškog župana i orljavačko vlastelinstvo. Borićev položaj na ugarskom dvoru je u to vrijeme izvanredan.

Borić se još spominje 1167. i to da je učestvovao u bici kod Zemuna između Ugarske i Bizantije i to na strani Ugarske. Borić šalje Ugarskoj u pomoć svoje trupe što govori da je 1167. Borić je još uvijek ban u Bosni. Bizant odnosi pobjedu nakon čega Bosna potpada pod Bizantijsku vlast.[2]

Kralj Stjepan je pokušao pomoći Boriću da se vrati u njegovu domovinu, ali po svemu sudeći nije uspio. Bosanski ban Borić našao je u emigraciji u Slavoniji svoju drugu domovinu. U Slavoniji se njegovo "slavno ime" i imena njegovih nasljednika spominju desecima, pa i stotinama godina kasnije.

U vrijeme vladavine bana Prijezde spominje se i da je Borić templarima darovao zemlju, što, prema Talociju, ukazuje na određenu vezu između Borića i Prijezde, pa i Borića i Ninoslava. On misli da je ta veza bila porodična, te ide još i dalje, pa konstatuje da kolijevku dinastije Kotromanić na prostorima Balkana. Nije isključeno da su vlast u Bosni nakon pada bizantijske vlasti preuzeli Borićevi nasljednici po nasljednom pravu koje im je pripadalo i koje je tada važilo. Prema mađarskim dvorskim hroničarima bosanski ban Kulin je bio rođeni Borićev sin "banus Culinus, Borichii filius" [5] što se navodi u slovenačkim izvorima: "Borićev sin in naslednik Kulin je vladal od leta 1168. - 1204. Pod njegovo vlado je bila Bosna tako srečna da so Bošnjaki pozneje od vsake dobre letine govorili - "Vratjamo se na vremena Kulinova.""[3]

Porodica

Neki podaci navode da je Borić bio oženjen Lavicom, unukom kneza Stjepana od Bosne. Imali su dvoje djece: Pavla i Stjepana. O ovome nema preciznih podataka.

Postoje mađarski[5] i slovenački[3] izvori koji navode da je Kulin bio Borićev sin.

Analizirajući Borićeve posjede u Slavoniji, Nada Klaić dolazi do zaključaka da je ban Borić imao sina nepoznatog imena preko kojeg je imao unuka ili unuku po imenu Odola.[4] Oko rudinske opatije u Slavoniji živjela je zajednica Borićevih potomaka koji su čuvali uspomenu na slavnog pretka.

Dolazak na vlast i prilike u Bosni i Ugarskoj

1154. se Borić spominje kao samostalni vladar Bosne kao dalmatske zemlje. Kao prethodni vladar Bosne se 1139. spominje ugarski princ Ladislav. Jedini pisani trag o bosanskom herceštvu u 12. vijeku je u jednoj bilješci o osnivanju samostana sv. Petra u Csataruse. U bilješci se kaže da ugarski kralj Bela u Ostrogonu daje svom tada petogodišnjem sinu Ladislavu bosansko vojvodstvo (bosnensem ducatum). Mađarski istoričar Balint Homan navodi podatak iz 1158. da je u Ladislavovom bosanskom vojvodstvu nekoliko godina ranije imenovan ban Boris (Banus Boris) kao regent. Pošto je Ladislav 1139. petogodišnji dječak Bela II u Bosni kao regenta imenuje princa Borisa. Bela II je inače u nepriznatom Kolomanovom sinu Borisu Kolomanoviću sa ruskinjom Eufemijom imao jakog pretendenta na ugarsko prijestolje. Bela II je imenovao pretendenta Borisa sina kralja Kolomana za regenta u Bosni umjesto maloljetnog princa Ladislava i time pridobio Borisa na svoju stranu. Boris je ženidbom sa bizantijskom princezom Anom Dukainom imao dobre odnose i sa Bizantijom koja mu je priznala pravo na prijestolje i time je bio opasan suparnik za Belu II.[4]

Nakon smrti kralja Bele II 1141. g. na ugarsko prijestolje dolazi njegov sin Geza. 1146. g. Geza II postaje punoljetan i preuzima vladavinu, a princ Ladislav postaje dux prijestolonasljednik i više ne nosi titulu vojvode bosanskog. Nada Klaić navodi da je "njegovo bosansko vojvodstvo vjerovatno zaboravljeno" i da ju je Ladislav zadržao da bi imao najmanje dva konkurenta na tu titulu, bosanskog bana Borića i bizantijskog cara Manojla. Titule i prava po kojem se steklo se u to vrijeme ne zaboravljaju. Dokaz za to je i titula gospodara male župe Rame (rex Rama) koju su kasnije nosili ugarski kraljevi, koju ne zaboravljaju i o kojoj Nada Klaić detaljno piše u istom djelu.[4]

Opisujući u svojoj »Poviesti Bosne« vladavinu cara Manojla Komnena (1143-1180) Vjekoslav Klaić kaže da se »u to vrijeme javlja na poprištu historije i ban Borić, prvi po imenu poznati vladar bosanski«.

Godine 1141. u Bosni vlada kao regent ban Boris u ime maloljetnog Ladislava, ali se pojavljuje na "poprištu historije i ban Borić." Nakon što je Ladislav postao punoljetan bio je dužan preuzeti vlast u Bosni. Ladislav nije nikad preuzeo vlast u Bosni niti je došao u Bosnu. On se zadovoljio titulom duxa prijestolonasljednika.

Pošto Ladislav nije preuzeo Bosnu, u Bosni onda trajno ostaje da vlada dotadašnji regent ban Boris kao novi vojvoda bosanski ili samostalni ban bosanski. Tome bi se mogao jedino protiviti bosanski ban Borić. Borić je bio ugarski saveznik i uživao je izvanredan položaj na ugarskom dvoru.[4] Ugarski kraljevi su priznavali Borića kao samostalnog vladara Bosne.

Ban Boris regent u ime vojvode Ladislava i kasniji samostalni bosanski ban Borić je moguće jedna te ista osoba. Ovu istu tezu potvrđuju i srpski istoričari gdje navode da je Nemanjina žena Ana bila kći bila kći bosanskog bana Borića i to: "Siniša u Letopisu Matice srpske (knjiga 151.), veli, takođe, da je Ana bila kći bosanskoga bana Borića. Ali tu uzima da su ban Borić i Boris, sin Kolomana I, jedno lice, te bi po tome Ana bila kći Borisa Kolomanovića, a unuka kralja ugarskog Kolomana I. "[6]

Banu Borisu je time trajno priznato pravo nad Bosnom, jer ugarski kraljevi od Geze II više ne nose naziv duxa bosanskog. Time su ugarski kraljevi dobili saveznika, a smirili pretendenta na ugarsko prijestolje. Borićevi potomci kasnije produžavaju vlast u Bosni na pravno osnovan način po nasljednom pravu što bi dalo odgovor na porijeklo bana Borića, ali i trag na porijeklo kasnije vladarske loze Kotromanića. Naredni bosanski banovi su vladali potpuno suvereno što su drugi vladari i papa priznavali. Da je ugarska kruna imala bilo kakvo pravo nad Bosnom, oni bi to pravo i tražili kao što je to bio slučaj u drugim zemljama - Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji.[4]

Također pogledajte

Reference

  1. ^ "BORIČ - Hrvatski biografski leksikon". hbl.lzmk.hr. Pristupljeno 3. 8. 2024.
  2. ^ a b V. A. Fine (jr.), John; Van Antwerp Fine, John (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. str. 17.
  3. ^ a b c Jeran, Luka, ured. (1864). Zgodnja danica. University of Illinois at Urbana-Champaign. Ljubljana: Katolišk cerkven list. str. 263.
  4. ^ a b c d e f g Klaić, Nada (1994). Srednjovjekovna Bosna - Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.). Zagreb: EMINEX s p.o. Zagreb. str. 49, 52, 58, 59, 65, 66, 67. ISBN 953-6112-05-1.
  5. ^ a b Katona, István (1781). Historia Critica Regum Hungariae: Ex Fide Domesticorum Et Exterorum Scriptorum Concinnata. Stirpis Arpadianae ; T. 4, Complectens Res Gestas Stephani III. Ladislai II. Stephani IV. Belae III. Emerici, Ladislai III. Weingand Et Koepf. str. 581.
  6. ^ Вукићевић M, Миленко (2007). Znamenite žene i vladarke srpske. Свет Књиге. str. 33.

Vanjski linkovi

Prethodnik:
Ladislav II Ugarski 		Banovi Bosne Nasljednik:
Manuel I Komnen
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Ban_Borić&oldid=3637991"