Predstavljanje članova
Koen Lenaerts, rođen 1954. u Mortselu (Belgija), stječe diplomu iz prava 1977. na Katholieke Universiteitu Leuven (Katoličko sveučilište u Leuvenu, Belgija), nakon čega studira na Harvard Universityju (Sveučilište u Harvardu, Sjedinjene Američke Države). Ondje stječe diplomu Master of Laws 1978. i Master in Public Administration 1979. Nakon toga vraća se na Katholieke Universiteit Leuven, gdje stječe doktorat iz prava 1982.
Na tom sveučilištu počinje svoju profesionalnu karijeru, 1979. kao asistent, a nakon toga 1983. kao profesor europskog prava. Tijekom sveučilišne karijere također predaje na Collège d’Europe u Brugesu (Belgija) od 1984. do 1989. i na Harvard Law Schoolu (Pravni fakultet u Harvardu, Sjedinjene Američke Države) kao gostujući profesor 1989.
Stupa u službu na Sudu kao sudski savjetnik u kabinetu suca Renéa Jolieta, gdje radi od 1984. do 1985., a nakon toga radi kao odvjetnik od 1986. do 1989., kao član odvjetničke komore u Bruxellesu.
Imenovan je sucem Prvostupanjskog suda Europskih zajednica 25. rujna 1989., kad je taj novoosnovani sud uspostavljen. Tu je dužnost obnašao više od četrnaest godina, a zatim je imenovan sucem Suda 7. listopada 2003. Ostali suci toga suda izabrali su ga za predsjednika vijeća na dva uzastopna mandata, od 9. listopada 2006. do 8. listopada 2012., a nakon toga za potpredsjednika Suda 9. listopada 2012.
Izabran je za predsjednika Suda 8. listopada 2015. i otad obnaša tu dužnost.
- Član Academiae Europaea, London
- Član Advisory Councila British Institutea of International and Comparative Law
- Član Advisory Boarda Centrea of Law and Governance in Europe, University College London
- Član Osnivačkog odbora Akademije za europsko pravo (ERA), Trier
- Član Kuratoriuma Max-Planck-Instituta für ausländisches öffentliches Recht und Völkerrecht, Heidelberg
- Član uređivačkog odbora Europarechta
- Član uređivačkog odbora European Law Reviewa
- Član uređivačkog odbora International Comparative Jurisprudencea, Mykolo Romerio universitetas
- Član uređivačkog odbora S.E.W. Tijdschrift voor Europees en economisch recht
- Član znanstvenog odbora Cahiers de droit européen
- Član znanstvenog odbora Columbia Journal of European Lawa
- Član znanstvenog odbora European Constitutional Law Reviewa
- Član znanstvenog odbora European Public Lawa
- Član znanstvenog odbora Europejski Przegląd Sądowy
- Član uređivačkog odbora L’actualidad administrativa
- Član uređivačkog odbora EStAL-a (European State Aid Law Quarterly)
- Član znanstvenog odbora European Journala of Human Rights
- Član znanstvenog odbora Lex ET Scientia International Journala (LESIJ), Universitatea Nicolae Titulescu din Bucuresti
- Član znanstvenog odbora Concurrences, Revue des droits de la concurrence
- Član znanstvenog odbora World Competition. Law and Economics Reviewa
- Član Advisory Boarda EU Tax Reviewa
- Član počasnog odbora Revista Română de Drept European
- Plemićka titula: Barun (2005.)
- Distinguished Helen DeRoy Fellow, University of Michigan Law School (2005.)
- Honorary Master of the Bench of the Inner Temple, London (2010.)
- Doctor honoris causa, Université de Poitiers (2016.)
- Doctor honoris causa, Mykolo Romerio universitetas (2017.)
- Doctor honoris causa, Université de Namur (2017.)
- Doctor honoris causa, Universitatea Nicolae Titulescu din Bucuresti (2017.)
- All European Academies Madame de Staël Prize for Cultural Values (2017.)
- Doctor honoris causa, Sofijski universitet „Sveti Kliment Ohridski” (2018.)
- Doctor honoris causa, Universiteti Europian i Tiranës (2018.)
- Doctor honoris causa, Vilniaus universitetas (2022.)
- Doctor honoris causa, Universitatea „Alexandru Ioan Cuza” din Iaşi (2023.)
Izjava o interesima
Lars Bay Larsen, rođen 1953. u Gladsaxeu, u Kopenhagenu (Danska), studira na Københavns Universitetu (Sveučilište u Kopenhagenu, Danska). Ondje je 1976. diplomirao političke znanosti. Godine 1978. ponovno se upisuje na pravni fakultet tog istog sveučilišta i 1983. stječe diplomu iz prava.
Nakon završetka studija, imenovan je službenikom u danskom Ministarstvu pravosuđa, u kojem radi od 1983. do 1985. Zatim od 1985. do 1986. preuzima dužnost načelnika odjela u Advokatsamfundu (danska odvjetnička komora). Nakon povratka u dansko Ministarstvo pravosuđa, radi uzastopno kao načelnik sektora od 1986. do 1991., načelnik odjela od 1991. do 1995., načelnik odjela za policiju od 1995. do 1999. i načelnik pravnog odjela od 2000. do 2003. Tijekom tog razdoblja također predstavlja Dansku u Odboru K-4 od 1995. do 2000., u Središnjoj skupini za Schengen od 1996. do 1998. i Upravnom odboru Europola od 1998. do 2000. Upisan kao odvjetnik u Danskoj 1991., njegova se karijera 2003. okreće prema sudstvu i pridružuje se Højesteretu (Vrhovni sud, Danska), na kojem obavlja dužnost suca do 2006.
Osim toga, karijera L. Baya Larsena pokazuje plodnu usklađenost između prakse i poučavanja jer je od 1984. do 1991. predavač, a zatim od 1991. do 1996. izvanredni profesor obiteljskog prava na Københavns Universitetu (Sveučilište u Kopenhagenu). Od 2008. predavač je europskog kaznenog prava na Universitéu du Luxembourg (Sveučilište u Luxembourgu).
Sudac na Sudu postaje 11. siječnja 2006. Suci Suda izabrali su ga za predsjednika vijeća i tu dužnost obavlja dva uzastopna mandata, od 9. listopada 2012. do 8. listopada 2018. Od 8. listopada 2021. potpredsjednik je Suda.
- Ridder af 1. grad af Dannebrogordenen (Vitez prvog razreda reda Dannebrog) (2002.)
Rođen 1949. u Blagoevgradu (Bugarska), Alexander Arabadjiev pohađa studij na Sofijskom universitetu „Sv. Kliment Ohridski” (Sveučilište „Sv. Kliment Ohridski” u Sofiji, Bugarska), gdje stječe diplomu 1972.
Godine 1975. imenovan je sucem na Rajonenom sadu Blagoevgrad (Općinski sud u Blagoevgradu, Bugarska) i ondje obavlja dužnosti do 1983., kada počinje obavljati dužnosti, do 1986., na Okraženom sadu Blagoevgrad (Okružni sud u Blagoevgradu, Bugarska). Potom preuzima dužnosti na Varhovenom Sadu (Vrhovni sud, Bugarska), od 1986. do 1991., i na Konstitucionenom sadu (Ustavni sud, Bugarska), od 1991. do 2000. Imenovan je članom Europske komisije za ljudska prava od 1997. do 1999.
Od 2001. do 2006. privremeno prekida svoju sudačku karijeru kako bi se posvetio procesu pristupanja Bugarske Europskoj uniji, gdje djeluje kao zastupnik u bugarskom parlamentu, ali i kao promatrač u Europskom parlamentu od kolovoza 2005. do prosinca 2006. Od 2002. do 2003. sudjeluje u izradi strateških odgovora na izazove koji očekuju Europsku uniju u kontekstu proširenja iz 2004., kao član Konvencije o budućnosti Europe.
Dana 12. siječnja 2007., nekoliko dana nakon pristupanja Bugarske Europskoj uniji, A. Arabadjiev imenovan je sucem na Sudu i otada obavlja te dužnosti. Drugi članovi izabrali su ga za predsjednika vijeća i u tom svojstvu obavlja dužnosti na Sudu od 9. listopada 2018.
- Predsjednik upravnog odbora Balgarske asociacije po pravo na Evropejskia sajuz
- Predsjednik organizacijskog odbora kongresa „2022.” Međunarodne federacije za europsko pravo (FIDE), koji će se održati u Bugarskoj
- Red „Stara Planina, prva klasa” (koji je 18. prosinca 2009. dodijelio predsjednik Republike Bugarske)
Rođena 1959. u Pragu (Čehoslovačka), Alexandra (Sacha) Prechal 1983. stječe diplomu iz nizozemskog javnog prava na Rijksuniversiteitu Groningen (Sveučilište u Groningenu, Nizozemska) i 1995. doktorat iz pravnih znanosti na Universiteitu van Amsterdam (Sveučilište u Amsterdamu, Nizozemska).
Od 1983. do 1987. predavačica je na Pravnom fakultetu na Universiteitu Maastricht (Sveučilište u Maastrichtu, Nizozemska), a predavačica je i od 1991. do 1995. u okviru Europa Instituuta Pravnog fakulteta na Universiteitu van Amsterdam. Zatim je profesorica europskog prava na Pravnom fakultetu na Tilburg Universityju (Sveučilište u Tilburgu, Nizozemska) od 1995. do 2003., a nakon toga na Universiteitu Utrecht (Sveučilište u Utrechtu, Nizozemska). Od 2003. predaje mnogim studentima i obavlja istraživačke aktivnosti u raznim područjima prava Unije. Otad usto aktivno sudjeluje u upravljanju visokim obrazovanjem i istraživanjem, osobito u svojstvu članice upravnog odbora Europa Instituuta na Universiteitu Utrecht. Od 1992. do 2007. koordinatorica je Mreže pravnih stručnjaka u području ravnopravnosti muškaraca i žena Europske komisije.
Objavljuje mnoge članke, a također djeluje kao članica uređivačkog odbora nekoliko nacionalnih i međunarodnih pravnih časopisa. Godine 2008. postaje članica Koninklijke Nederlandse Akademie van Wetenschappen (Kraljevska akademija znanosti Nizozemske).
Od 1987. do 1991. radi kao sudska savjetnica u kabinetima sudaca Thijmena Koopmansa i Paula Kapteyna na Sudu.
Imenovana je sutkinjom na Sudu 10. lipnja 2010. Ostali članovi izabrali su je za predsjednicu vijeća 9. listopada 2018. i otad obavlja te dužnosti.
- Članica Koninklijke Nederlandse Akademie van Wetenschappen
- Članica European Women Lawyers Associationa
- Članica Societas Iuris Publici Europaei
- Članica uređivačkog odbora „Sociaal Economische Wetgevinga”
- Članica uređivačkog odbora „Reviewa of European Administrative Law”
- Članica savjetodavnog odbora „Common Market Law Reviewa”
- Članica savjetodavnog odbora „European Constitutional Law Reviewa”
- Članica uredništva priručnika za europsko pravo „Europees recht, Algemeen deel”
- Članica uredništva priručnika „Europeanisation of Public Law” i njegova nizozemskog ekvivalenta „Inleiding tot Europees bestuursrecht”
- Članica odbora za preporuke Europa Instituuta (Universiteit Utrecht)
- Članica Nederlandse Vereniginga voor Europees Recht
- Članica Nederlandse Juristenvereniginga
- Doctor honoris causa, Tilburg University
- Doctor honoris causa, European University Institute, Firenca
Küllike Jürimäe, rođena 1962. u Haapsaluu (Estonija), 1986. stječe diplomu iz prava (ekvivalent poslijediplomskom studiju) na Tartu ülikoolu (Sveučilište u Tartuu, Estonija). Visokoškolsko obrazovanje nastavlja na Diplomatskoj školi Estonije, na kojoj 1992. stječe diplomu. Godine 2003., nakon studija na sveučilištu Università degli Studi di Padova (Sveučilište u Padovi, Italija) i Universityju of Nottingham (Sveučilište u Nottinghamu, Ujedinjena Kraljevina), stječe diplomu European Master u području ljudskih prava i demokratizacije.
Od 1986. tijekom pet godina zaposlena je kao državna odvjetnica u Tallinnu (Estonija). Od 1991. do 1993. obavlja funkcije pravne savjetnice, a od 1992. do 1993. glavne savjetnice pri Eesti Kaubandus-Tööstuskodi (trgovačka i industrijska komora Estonije). Od 1993. do 2004. radi kao sutkinja na Tallinna Ringkonnakohusu (Prizivni sud u Tallinnu, Estonija).
Imenovana je sutkinjom Općeg suda Europske unije 12. svibnja 2004. Te dužnosti od 23. listopada 2013. obavlja na Sudu, na kojem je predsjednica vijeća od 8. listopada 2021.
- članica upravnog odbora i direktorica Europskog udruženja sudaca u pravu tržišnog natjecanja
- članica Eesti Kohtunike Ühinga
- članica Eesti Juristide Liita
- priznanje „Red bijele zvijezde Estonije, trećeg razreda” (2021.)
Constantinos Lycourgos, rođen 1964. u Nikoziji (Cipar), 1985. stječe diplomu iz prava, a zatim 1987. magisterij iz prava Zajednice na Universitéu Panthéon-Assas Paris II (Sveučilište Pariz II Panthéon-Asas, Francuska), na kojem je 1991. obranio svoj doktorat iz pravnih znanosti.
Upisan kao odvjetnik na Cipru 1993., obavlja odvjetničku profesiju u okviru odvjetničke komore u Nikoziji do 1996., godine u kojoj je imenovan posebnim savjetnikom za europske poslove ciparskog ministra vanjskih poslova. Na tom je radnom mjestu do 1999., a zatim od 1999. do 2002. postaje savjetnik za pravo Zajednice u pravnoj službi Republike Cipra. Između 1998. i 2003. član je ciparskog pregovaračkog tima za pristupanje Europskoj uniji, a usto je od 2002. do 2014. član izaslanstva ciparskih Grka u pregovorima za sveobuhvatno rješenje problema Cipra.
Njegovo stručno znanje navodi ga da od 2002. do 2007. obavlja dužnost glavnog pravnika, a zatim od 2007. do 2014. dužnost glavnog pravnog savjetnika Republike Cipra. Godine 2003. imenovan je direktorom odjela za europsko pravo pravne službe Republike Cipra, u kojem radi do 2014., pri čemu je, osim toga, od 2004. do 2014. pozvan zastupati, u svojstvu agenta, ciparsku vladu pred sudovima Europske unije.
Imenovan je sucem na Sudu 8. listopada 2014. i ondje od 8. listopada 2021. obavlja dužnosti predsjednika vijeća.
- član osnivač Ciparskog udruženja energetskog prava
- član European Groupa of Public Law (EGPL)
Rođen 1952. u Kilcoonu (Irska), Eugene Regan pohađa studij na University Collegeu Dublin (Fakultet u Dublinu, Irska), gdje 1974. stječe diplomu iz političkih i ekonomskih znanosti te 1975. magisterij iz političke ekonomije. Godine 1979. stječe magisterij iz međunarodnog prava i komparativnog prava na Université libre de Bruxelles (Slobodno sveučilište u Bruxellesu, Belgija).
Tijekom 1975. godinu dana radi kao ekonomski analitičar za Irish Farmers’ Association (IFA) (Udruženje irskih poljoprivrednika, Dublin). Od 1975. do 1979. obavlja nekoliko aktivnosti u vezi sa zaštitom irskih poljoprivrednih sektora kao voditelj ureda IFA-e pri Europskoj ekonomskoj zajednici. Imenovan je glavnim direktorom Irish Meat Exporters Associationa (Udruženje izvoznika mesa Irske) od 1980. do 1984. Od 1985. do 1988. politički je savjetnik Petera Sutherlanda, povjerenika zaduženog za tržišno natjecanje u Europskoj komisiji, a potom od 1989. do 1995. ponovno obavlja aktivnosti u poljoprivrednom sektoru kao glavni direktor jednog velikog poduzeća na irskom tržištu mesa.
Obavlja dužnosti kao Barrister pri Honourable Society of King’s Inns (Dublin) od 1985. i u tom je svojstvu član odvjetničke komore Irske od 1995. do 2005. te kao Senior Counsel od 2005. do 2015. Od 2007. do 2011. također preuzima dužnosti člana Seanada (Senat, Irska).
Imenovan je sucem na Sudu 7. listopada 2015. Ostali članovi izabrali su ga za predsjednika vijeća 9. listopada 2018.
- Direktor Irish Centrea for European Law, Dublin (Irska)
- Bencher of the Honorable Society of King’s Inns, Dublin (Irska)
Rođen 1971. u Krakovu (Poljska), Maciej Szpunar stječe diplomu iz prava na Uniwersytet Śląski (Šlesko sveučilište, Poljska) 1995. i na Collège d'Europe u Brugesu (Belgija) 1996. Stječe doktorat iz pravnih znanosti 2000., postaje ovlašteni doktor pravnih znanosti 2009., a potom 2013. profesor prava na Uniwersytet Śląski. Godine 1998. radi na Jesus Collegeu u Cambridgeu (Ujedinjena Kraljevina) kao „Visiting Scholar”, a potom na Sveučilištu u Liègeu (Belgija) 1999. te na Europskom sveučilišnom institutu u Firenci (Italija) 2003.
Godine 2001. postaje član odvjetničke komore Katowica i odvjetničku profesiju obavlja do 2008. U to je vrijeme također član odbora za međunarodno privatno pravo povjerenstva za kodifikaciju građanskog prava pri poljskom ministru pravosuđa.
Obavlja dužnosti državnog podtajnika u Uredu odbora za europsku integraciju (Poljska) od 2008. do 2009., a potom radi za poljsko Ministarstvo vanjskih poslova od 2010. do 2013. Tijekom tih triju godina u svojstvu agenta zastupa poljsku vladu u velikom broju predmeta pred sudovima Europske unije.
I dalje se dobrovoljno bavi sveučilišnim istraživanjem te je član uređivačkog odbora nekoliko pravnih časopisa, pri čemu istodobno objavljuje mnoge publikacije o europskom pravu i međunarodnom privatnom pravu.
Imenovan je nezavisnim odvjetnikom na Sudu 23. listopada 2013., a od 11. listopada 2018. obavlja dužnosti prvog nezavisnog odvjetnika.
- Član savjetodavnog vijeća Akademije za europsko pravo u Trieru
- Pridruženi član Međunarodne akademije za poredbeno pravo
- Član Europske skupine za međunarodno privatno pravo
- Član Skupine za istraživanje važećeg privatnog prava Unije „Acquis Group”
- Član European Law Institutea
- Član Komisije pravnih i ekonomskih znanosti poljske Akademije znanosti
- Član upravnog odbora Fondation du Collège d’Europe na Collège d’Europe, u Natolinu (Poljska)
- Član znanstvenog savjetodavnog odbora projekta „Poredbeno postupovno pravo i pravosuđe” na Max Planck Institute Luxembourg for International, European and Regulatory Procedural Law; član Segmenta 15 „Cross-border and the international dimensions”
- Savjetnik za projekt European Law Instituta „Concept and Role of Courts in Family and Succession Matters”
- Član uređivačkog odbora sljedećih pravnih časopisa: Europejski Przegląd Sądowy, Kwartalnik Prawa Prywatnego, Nowa Europa – Przegląd Natoliński, University of Warsaw Journal of Comparative Law, Problemy Współczesnego Prawa Międzynarodowego, Europejskiego i Porównawczego, ERA Forum – Journal of the Academy of European Law, The e-Competition Bulletin, Polski Proces Cywilny et Zeszyty Naukowe Uniwersytetu Jagiellońskiego – Prace z Prawa Własności Intelektualnej
- Krzyż Oficerski Orderu Odrodzenia Polski (križ časnika reda Polonia Restituta)
Thomas von Danwitz, rođen 1962. u Bedburgu/Erft (Njemačka), studira na Rheinische Friedrich-Wilhelms‑Universitätu Bonn (Rajnsko sveučilište Friedrich-Wilhelms u Bonnu, Njemačka), gdje 1986. polaže prvi pravnički državni ispit, i na Université de Genève (Sveučilište u Ženevi, Švicarska). Potom na Rheinische Friedrich‑Wilhelms‑Universitätu Bonn (Rajnsko sveučilište Friedrich-Wilhelms u Bonnu) piše doktorat te 1988. stječe titulu doktora pravnih znanosti. Nakon studija na École nationale d'administration (Državna škola za javnu upravu, Francuska), T. von Danwitz ondje 1990. stječe međunarodnu diplomu iz javne uprave. Svoje pravno pripravništvo u Kölnu (Njemačka) završava 1992. drugim pravničkim državnim ispitom i zatim 1996. dobiva habilitaciju na Rheinische Friedrich‑Wilhelms‑Universitätu Bonn (Rajnsko sveučilište Friedrich-Wilhelms u Bonnu), gdje radi kao znanstveni novak.
Budući da je svoje istraživanje u biti usredotočio na njemačko javno pravo i na europsko pravo, T. von Danwitz od 1996. do 2003. predaje te predmete kao profesor na Ruhr-Universitätu Bochum (Sveučilište u Ruhru, Bochum, Njemačka), gdje je od 2000. do 2001. dekan Pravnog fakulteta. Od 2003. do 2006. predaje na Universitätu zu Köln (Sveučilište u Kölnu, Njemačka) i ondje 2006. postaje direktor Instituta za javno pravo i upravnu znanost.
Njegova sveučilišna karijera vodi ga 2000. u Fletcher School of Law and Diplomacy na Tufts Universityju (Sveučilište Tufts, Sjedinjene Američke Države), kamo dolazi kao gostujući profesor, na Université François Rabelais de Tours (Sveučilište Françoisa Rabelaisa u Toursu, Francuska) između 2001. i 2006., a zatim na Université de Paris I Panthéon-Sorbonne (Sveučilište u Parizu I Panthéon-Sorbonne, Francuska) od 2005. do 2006. Godine 2005. istražuje i predaje na Universityju of California, Berkeley (Sveučilište Kalifornije u Berkeleyju, Sjedinjene Američke Države). Godine 2004. pridružuje se kao član upravnom odboru Dana njemačkih pravnika (Ständige Deputation des Deutschen Juristentags), u kojem djeluje do 2014.
Imenovan je sucem na Sudu 7. listopada 2006. Suci Suda izabrali su ga za predsjednika vijeća i u tom svojstvu na Sudu radi između 9. listopada 2012. i 8. listopada 2018.
- Član znanstvenog odbora Il Diritto dell’Unione Europea
- Član Međunarodne akademije za komparativno pravo (AIDC)
- Član izdavačkog odbora Deutsches Verwaltungsblatta (DVBl)
- Član Kuratoriuma des Max-Planck instituts für ausländisches und internationales Strafrecht de Freiburg i. Br.
- Član Versammlunga der Kuratoren pri Institutu für Europäische Politik (IEP)
- Chevalier de l’ordre national du Mérite de la République française (Vitez nacionalnog ordena za zasluge Francuske Republike) (2002.)
- Počasni doktorat, Université François Rabelais de Tours (Sveučilište Françoisa Rabelaisa u Toursu) 2010.
Rođen 1958. u Luxembourgu (Veliko Vojvodstvo Luksemburg), François Biltgen 1981. stječe diplomu iz prava i 1982. završava poslijediplomski studij (DEA) iz prava Zajednice na Université de droit, d’économie et de sciences sociales na Université de Paris II Panthéon-Assas (Sveučilište Pariz II Panthéon-Assas (pravo, ekonomija i društvene znanosti), Francuska). Iste godine stječe diplomu Instituta za političke studije u Parizu (Francuska).
Postaje član odvjetničke komore Velikog Vojvodstva Luksemburga 1987. i obavlja odvjetničku profesiju od 1987. do 1999. Usporedno s time također razvija političku karijeru kao tajnik parlamentarne skupine Kršćansko-socijalne stranke u luksemburškom Parlamentu od 1983. do 1994., a od 1987. do 1999. kao općinski savjetnik grada Esch-sur-Alzettea (Luksemburg), gdje je imenovan gradskim vijećnikom od 1997. do 1999., čime postaje dopunski član luksemburškog izaslanstva pri Odboru regija Europske unije od 1994. do 1999. Izabran je za zastupnika u luksemburškom Parlamentu na mandat od pet godina u 1994. i aktivno sudjeluje u zakonodavnim aktivnostima, među ostalim, preuzimajući zadaće izvjestitelja za mnoge prijedloge zakona u vezi s aktima prava Unije.
Nakon parlamentarnih izbora 1999. pozvan je u luksemburšku vladu i zadužen za nekoliko ministarstava: obavlja dužnosti kao ministar rada i zapošljavanja, ministar za religijska pitanja, ministar za odnose s parlamentom i ministar za komunikacije od 1999. do 2004., ministar rada i zapošljavanja, ministar za religijska pitanja i ministar kulture, visokog obrazovanja i istraživanja od 2004. do 2009., potom ministar pravosuđa, ministar za javnu službu i upravnu reformu, ministar za visoko obrazovanje i istraživanje, ministar za komunikacije i medije te ministar za religijska pitanja od 2009. do 2013.
Zadaće koje obavlja u okviru svojih ministarskih dužnosti odražavaju se i u odgovornostima na međunarodnoj razini. Tako 2005. predsjeda u nekoliko sastava Vijeća Europske unije. U 2005. i 2009. obavlja dužnosti dopredsjednika na ministarskoj konferenciji za Bolonjski proces, a od 2012. do 2013. na ministarskoj konferenciji Europske svemirske agencije (ESA).
Imenovan je sucem na Sudu 7. listopada 2013. i od tada obavlja te dužnosti.
- Član znanstvenog odbora Revue trimestrielle des droits de l'homme (Belgija)
- Član Advisory Boarda na katedri Jean-Monnet „Eu Values & DIGitalization for our CommunNITY (DIGNITY)” u Management Centeru Innsbruck (Austrija)
- Dopunski član etičkog odbora luksemburškog Državnog vijeća (za razdoblje od siječnja 2021. do prosinca 2023.)
- Časnik Ordre du Mérite du Luxembourg (1999.)
- Visoki časnik Ordre Grand-Ducal de la Couronne de Chêne (2004.)
- Visoki časnik Ordre de Mérite civil et militaire d’Adolphe de Nassau (2004.)
- Grã-Cruz da Ordem do Infante Dom Henrique (2005.)
- Zapovjednik Velikog križa, Red lava Republike Finske (2009.)
- Red zlatnog lava Kuće Nassau (2012.)
- Grosser Tiroler Adler-Orden (2012)
- Zapovjednik u Redu za zasluge Republike Mađarske (2012.)
Nuno Piçarra, rođen 1957. u Sintri (Portugal), studira pravo na Universidadeu de Lisboa (Sveučilište u Lisabonu, Portugal), gdje 1980. stječe diplomu, a 1986. magisterij iz prava. Kasnije se, u okviru Pravnog fakulteta Universidadea Nova de Lisboa (Sveučilište Nova u Lisabonu, Portugal), posvećuje pisanju doktorske disertacije i 2003. stječe doktorat iz pravnih znanosti.
U okviru svoje sveučilišne karijere najprije je pravni asistent na Pravnom fakultetu Universidadea de Lisboa od 1981. do 1986., a zatim gostujući profesor na Institutu za europske studije Universitäta des Saarlandes (Sveučilište u Saarlandu, Njemačka) od 1987. do 1996. Na Universidadeu Nova de Lisboa (Sveučilište Nova u Lisabonu) zaposlen je na radnim mjestima pomoćnog profesora prava od 2003. do 2008. i izvanrednog profesora prava od 2008. do 2018. Usto, od 2014. do 2018. predaje kao gostujući profesor na Universidadu Pontificia Comillas (Papinsko sveučilište u Comillasu, Španjolska). Njegov angažman u znanstvenom istraživanju odražava se u mnogobrojnim publikacijama kojih je autor u području ustavnog prava i u područjima prava Unije koja se konkretnije odnose na područje slobode, sigurnosti i pravde, slobodno kretanje osoba i institucionalno pravo.
D. Piçarra prvi put u službu Suda ulazi 1986. Tada radi kao pravnik lingvist do 1987., a zatim kao pravnik revizor od 1987. do 1990. Godine 1990. postaje sudski savjetnik i počinje raditi na Prvostupanjskom sudu u kabinetu predsjednika Joséa Luísa da Cruza Vilaçe, s kojim surađuje do 1995., kada se priključuje kabinetu suca Ruija Manuela Gensa de Moure Ramosa, gdje ostaje do 1996.
Vlada njegove matične države od 1996. do 1999. povjerila mu je dužnost nacionalnog koordinatora za predmete koji se odnose na slobodno kretanje osoba u europskom prostoru u portugalskom Ministarstvu vanjskih poslova kao i dužnost člana odbora K4 Vijeća i Središnje strukturne skupine za trajnu suradnju oko schengenskih sporazuma.
Portugalski je član FreSsca, mreže nezavisnih stručnjaka u području slobodnog kretanja radnika i koordinacije sustava socijalne sigurnosti u okviru Europske unije, i član akademske mreže Odysseus za pravne studije o imigraciji i azilu u Europi, od 2004. do 2018. Također je u upravnom odboru Agencije Europske unije za temeljna prava u Beču (Austrija) od 2015. do 2018.
Imenovan je sucem Suda 8. listopada 2018., koju dužnost od tada obavlja.
- Suorganizator i glavni izvjestitelj XXVIII. kongresa FIDE-a koji se odvijao u Estorilu (Portugal) od 23. do 26. svibnja 2018.
Zoltán Csehi, rođen 1965. u Budimpešti (Mađarska), 1990. stječe diplomu iz prava na Eötvös Loránd Tudományegyetemu (Sveučilište Loránd Eötvös, Mađarska), a 1991. stječe magisterij na Ruprecht-Karls-Universitätu u Heidelbergu (Sveučilištu Ruprechta Karla u Heidelbergu, Njemačka). Na doktoratu je na Eötvös Loránd Tudományegyetemu te 2004. brani doktorski rad iz pravnih znanosti. Također je 1992. diplomirao povijest umjetnosti na Sveučilištu Eötvös Loránd Tudományegyetem.
Upisan u odvjetničku komoru u Budimpešti, između 1995. i 2016. odvjetnik je u Mađarskoj. Istodobno s odvjetničkom djelatnošću, imenovan je arbitrom na Pénz és Tőkepiaci Állandó Választottbíróságu (Stalno arbitražno sudište pri mađarskoj burzi) i ad hoc arbitrom od 2004. do 2016.
Osim toga, Z. Csehi bavi se poučavanjem prava od 1991. do 2005. kao izvanredni profesor, a zatim od 2005. do 2016. kao profesor na Eötvös Loránd Tudományegyetemu. Predaje i na Pázmány Péter Katolikus Egyetemu (Katoličko sveučilište Pétera Pázmányja, Mađarska), od 2007. do 2013. kao voditelj Katedre za trgovačko pravo, a od 2013. kao profesor. Zatim ondje od 2013. do 2016. preuzima dužnosti voditelja Katedre za privatno i trgovačko pravo i od 2017. dužnosti istraživačkog profesora privatnog i trgovačkog prava te od 2018. voditelja Katedre za građansko pravo. Od 2013. gostujući je profesor na Université catholique de Lyon (Katoličko sveučilište u Lyonu, Francuska).
Z. Csehi imenovan je sucem na Općem sudu 13. travnja 2016. Tu dužnost obavlja pet godina prije nego što je 7. listopada 2021. imenovan sucem na Sudu.
- Izdavač Magyar Kereskedelmi Jogi Évkönyv
- Suizdavač časopisa Polgári Jog
- Član upravnog odbora Alapítvány Az Új Polgári Törvénykönyvért
- Član Magyar Tudományos Akadémia Köztestülete
- Član Gesellschaft für Rechtsvergleichung e.V.
- Član Magyar-Német Jogász Egyesület
Rođena 1967. u Văleniiju de Munte (Rumunjska), Octavia Spineanu-Matei 1990. stječe diplomu iz prava na Universitatei Alexandru Ioan Cuza din Iași (Sveučilište Alexandru Ioan Cuza, Rumunjska) (diploma s pohvalom) i 1999. doktorat iz pravnih znanosti na Academiji de Poliție „Alexandru Ioan Cuza” (Policijska akademija „Alexandru Ioan Cuza”, Rumunjska).
Godine 1991. započinje svoju profesionalnu karijeru kao sutkinja na Judecătoriji sectorului 4 București (Prvostupanjski sud 4. okruga Bukurešta, Rumunjska) i ondje obavlja dužnosti do 1996. Od 1996. do 1999. obavlja dužnosti kao sutkinja na Tribunalulu București (Okružni sud u Bukureštu, Rumunjska), gdje je predsjednica građanskog odjela od 1997. do 1999. Postaje članica Curtee de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska), kao sutkinja od 1999. do 2005. i kao predsjednica građanskog odjela od 1999. do 2003., a nakon toga imenovana je sutkinjom Înalta Curtea de Casație și Justiție (Visoki kasacijski sud, Rumunjska) od 2006. do 2016.
Od 2006. do 2016. vanjska je članica proširenog žalbenog vijeća Europskog patentnog ureda u Münchenu (Njemačka).
Od 1997. također se bavi obrazovanjem rumunjskih sudaca i pravosudnih djelatnika kao predavačica na Institutulu Național al Magistraturii (Nacionalni pravosudni institut, Rumunjska), gdje je također članica znanstvenog odbora i od 2011. do 2016. ravnateljica. Također je obavljala dužnosti u Upravnom odboru Școale Națională de Grefieri (Nacionalna škola za pravosudne službenike, Rumunjska). Od 2012. do 2016. članica je vijeća doktorskog studija na Universitatei din București (Sveučilište u Bukureštu, Rumunjska). Suautorica je nekoliko radova i autorica mnogih članaka u području prava te redovito sudjeluje na nacionalnim i međunarodnim konferencijama.
Imenovana je sutkinjom Općeg suda 19. rujna 2016. Ondje je obavljala dužnosti pet godina, nakon čega je imenovana sutkinjom Suda 7. listopada 2021.
- Članica odbora vanjskih urednika pravnog časopisa EuroQuod, koji uređuje Institutul Național al Magistraturii
- Članica znanstvenog odbora uredništva Reviste română de dreptul proprietății intelectuale, koji uređuje Asociația Științifică de Dreptul Proprietății Intelectuale
- Članica savjetodavnog odbora Akademije za europsko pravo (ERA)
- Vitez Ordinul Național „Pentru Merit” (Državni red „Za zaslugu”) (imenovana od predsjednika Rumunjske za svoje zasluge u razvoju sudske prakse i reformi pravosuđa) (2000.)
Rođena 1957. u Frankfurtu na Majni (Njemačka), Juliane Kokott studira pravo na Universitätu Bonn (Sveučilište u Bonnu, Njemačka) i na Université de Genève (Sveučilište u Ženevi, Švicarska) od 1976. do 1982. Dobiva Fulbrightovu stipendiju i potom studira na American Universityju, Washington DC (Američko sveučilište u Washingtonu DC, Sjedinjene Američke Države) te ondje 1983. stječe LL.M. Nakon povratka u Europu, 1985. stječe doktorat iz pravnih znanosti na Universitätu Heidelberg (Sveučilište u Heidelbergu, Njemačka). Godine 1990. također stječe doktorat na Harvard Universityju (Sveučilište u Harvardu, Sjedinjene Američke Države). Godine 1985. stječe diplomu Académie Internationale de Droit Constitutionnel (Međunarodna akademija za ustavno pravo) sa sjedištem u Tunisu.
Svoju sveučilišnu karijeru započinje 1991. kao gostujuća profesorica na Universityju of California, Berkeley (Sveučilište Kalifornije u Berkeleyju, Sjedinjene Američke Države). Tu karijeru potom nastavlja u Njemačkoj, gdje je 1992. profesorica njemačkog i stranog javnog prava, međunarodnog prava i europskog prava na Universitätu Augsburg (Sveučilište u Augsburgu), 1993. na Universitätu Heidelberg i od 1994. do 1999. na Heinrich-Heine-Universitätu Düsseldorf (Sveučilište Heinricha Heinea u Düsseldorfu). Godine 1999. radi kao profesorica na Universitätu St. Gallen (Sveučilište u St. Gallenu, Švicarska), gdje predaje međunarodno pravo, međunarodno poslovno pravo i europsko pravo. Godine 2000. obavlja dužnosti direktorice Instituta za europsko pravo i međunarodno poslovno pravo na Universitätu St. Gallen, a od 2001. do 2003. zamjenica je direktora programa specijalizacije u području poslovnog prava na istom sveučilištu.
Godine 1995. zamjenska je sutkinja za njemačku vladu na Međunarodnom sudu za mirenje i arbitražu Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Godine 1996. imenovana je potpredsjednicom Wissenschaftliche Beirata „Globale Umweltveränderungen” der Bundesregierung (WBGU) (Savezno savjetodavno vijeće za globalne okolišne promjene, Njemačka).
Imenovana je nezavisnom odvjetnicom na Sudu 7. listopada 2003. Od 2006. do 2007. obavljala je dužnosti prve nezavisne odvjetnice.
- Članica upravnog odbora magistarskog programa Pravnog fakulteta Université du Luxembourg (Sveučilište u Luksemburgu)
- Osnivačica i predsjednica (s profesorom Pasqualeom Pistoneom, IBDF) radne skupine Udruženja za međunarodno pravo (ADI) za međunarodno porezno pravo (faza 1: prava poreznih obveznika; faza 2: nexus i međunarodni porezni sustav; faza 3: primjena međunarodnog poreznog prava)
- Članica savjetodavnih odbora Deutsche Steuerjuristische Gesellschafta (Njemačko društvo za porezno pravo), Berliner Steuergesprächea (Berlinski porezni razgovori) i Steuerrechtswissenschaftliche Vereinigunga (Udruženje za porezno pravo, Heidelberg) (članica osnivačica)
- Članica upravnog odbora Instituta Max Planck za porezno pravo i javne financije
- Sudjelovanje u mentorskom programu „Geh deinen Weg” Deutschland Stiftung Integrationa i u programu Minerva-Femmenet (mentorski program društva Max Planck za mlade znanstvenice)
- „Ambasadorica Saarlanda”
- Dobitnica Dr. Otto Schmidt-Preisa zur Förderung der Europäisierung und Internationalisierung des Rechts (2020.)
Jean-Claude Bonichot, rođen 1955. u Metzu (Francuska), 1976. stječe diplomu iz prava na Universitéu de Metz (Sveučilište u Metzu, Francuska), a zatim 1977. diplomu Instituta d’études politiques (Institut za političke studije, IEP) u Parizu. Zatim je pohađao École nationale d’administration (ENA) (Nacionalna škola za javnu upravu, Francuska), koju je završio 1982. (godište Henri-Françoisa d’Aguesseaua).
Tada počinje raditi u Conseilu d’État (Državno vijeće, Francuska) kao sudski savjetnik i obavlja dužnosti izvjestitelja na Odjelu za sporove do 1985. Potom je imenovan vladinim povjerenikom te je između 1985. i 1987. obavljao te dužnosti u okviru sjednice i drugih sastava Conseila d’État (Državno vijeće) koji odlučuju o sporovima.
Osim toga, povjerene su mu vanjske dužnosti povezane s njegovim iskustvom u upravnom sporu. Tijekom 1986. imenovan je pravnim savjetnikom glavnog direktora urbanizma i graditeljstva u francuskom Ministarstvu za opremu. Godine 1987. počinje raditi na Sudu Europskih zajednica kao sudski savjetnik u kabinetu suca Yvesa Galmota, a zatim suca Fernanda Grévissea, s kojim surađuje do 1991. Nakon povratka u Francusku, imenovan je ravnateljem ureda ministra rada, zapošljavanja i stručnog osposobljavanja, a zatim ravnateljem ureda ministra za javnu upravu i za modernizaciju uprave.
J.-C. Bonichot između 1992. i 1999. vratio se u Conseil d’État (Državno vijeće) kao vladin povjerenik, nakon čega je obavljao dužnosti sudskog prisjednika te je naposljetku 2000. imenovan predsjednikom 6. pododjela Odjela za sporove Conseila d’État (Državno vijeće) (pododjeli su danas „vijeća”), u kojem je tu dužnost obavljao do 2006. Istodobno je između 2001. i 2006. voditelj pravnog odjela Državnog vijeća pri Nacionalnom fondu za zdravstveno osiguranje zaposlenih osoba.
J.-C. Bonichot, kao autor mnogobrojnih publikacija iz područja upravnog prava, prava Unije i europskog prava o zaštiti ljudskih prava, posvećuje se i poučavanju, u okviru raznolike sveučilišne karijere: između 1998. i 2000. izvanredni je profesor na Universitéu de Metz (Sveučilište u Metzu), na kojem je tijekom niza godina predstojnik Katedre za javno pravo. Usto, godine 1995. viši je predavač na Pravnom fakultetu Universitéa de Liège (Sveučilište u Liègeu, Belgija). Godine 2000. imenovan je izvanrednim profesorom na Universitéu de Paris I (Panthéon-Sorbonne) (Sveučilište Pariz I (Panthéon-Sorbonne), Francuska), na kojem je ostao raditi do kraja akademske godine 2007. Zahvaljujući toj sveučilišnoj karijeri postaje član povjerenstva za javni natječaj za profesore javnog prava za 2000. godinu.
Također je zamjenik glavnog tajnika, a zatim glavni tajnik francuskog Instituta za upravne znanosti i član izvršnog odbora Međunarodnog instituta za upravne znanosti.
Suosnivač je dvaju pravnih časopisa: Bulletin de jurisprudence de droit de l’urbanisme (Bilten sudske prakse urbanističkog prava), u kojem je predsjednik uredničkog odbora, i Bulletin juridique des collectivités locales (Pravni bilten lokalnih zajednica).
J.-C. Bonichot imenovan je sucem na Sudu 7. listopada 2006. Između 7. listopada 2009. i 9. listopada 2012. predsjednik je vijeća, a tu dužnost ponovno obnaša od 9. listopada 2018. do 8. listopada 2021.
- predsjednik uredničkog odbora Bulletina de jurisprudence de droit de l’urbanisme
- član Académie du Morvan
- časnik u Ordre national de la Légion d’honneur
- časnik u Ordre national du Mérite
Siniša Rodin, rođen 1963. u Zagrebu (Hrvatska), 1987. stječe diplomu iz prava na Sveučilištu u Zagrebu (Hrvatska) i nastavlja svoje sveučilišno obrazovanje u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje 1992. stječe Master of Laws na Universityju of Michigan (Sveučilište u Michiganu). Nakon povratka u Hrvatsku nastavlja obrazovanje na Sveučilištu u Zagrebu, gdje 1995. postaje doktor prava. Od 2001. do 2002. je Fulbright Fellow i Visiting Scholar na Harvard Universityju (Sveučilište u Harvardu, Sjedinjene Američke Države).
Svoju profesionalnu karijeru započinje 1987. na Sveučilištu u Zagrebu kao asistent. Od 2003. ondje je zaposlen kao profesor prava Unije te je od 2006. predstojnik katedre Jean-Monnet, na kojoj 2011. postaje nositelj ad personam. Godine 2012. postaje gostujući profesor na Cornell Law Schoolu (Pravni fakultet Sveučilišta Cornell, Sjedinjene Američke Države). Tijekom svoje sveučilišne karijere S. Rodin objavio je mnoge radove o pravu Unije u Hrvatskoj.
Od 2006. od 2011. S. Rodin dio je hrvatskog tima koji je definirao okvir za pregovore kao i postupak pristupanja Hrvatske Uniji, pri čemu je od 2009. do 2010. bio član hrvatskog povjerenstva za reformu Ustava i predsjednik radne skupine za pristupanje Hrvatske Uniji.
Prvi je hrvatski sudac imenovan na Sudu, a svoje dužnosti obnaša od 4. srpnja 2013.
- Član savjetodavnog odbora World Jurist Associationa (WJA) (Washington DC, Sjedinjene Američke Države)
- Član akademskog odbora Pravnog fakulteta Università del Salento (Sveučilište u Salentu, Italija)
Manuel Campos Sánchez-Bordona, rođen 1950. u Zafri (Španjolska), 1972. stječe diplomu iz prava na Universidadu de Sevilla (Sveučilište u Sevilli, Španjolska) i Universidadu de Granada (Sveučilište u Granadi, Španjolska). Pravosudnu karijeru započinje kao državni odvjetnik na Audienciji Provincial de Palma de Mallorca (regionalni sud u Palma de Mallorci, Španjolska) i Audienciji Provincial de Sevilla (regionalni sud u Sevilli, Španjolska) od 1977. do 1982.
Zatim radi kao sudac vijeća za upravne sporove na Tribunalu Superior de Justicia de Canarias (Vrhovni sud Kanara, Španjolska), Audienciji Nacional (Nacionalni sud, Španjolska), Tribunalu Superior de Justicia de Andalucía (Vrhovni sud Andaluzije, Španjolska) i Tribunalu Superior de Justicia de Cantabria (Vrhovni sud Kantabrije, Španjolska). Od 1989. do 1994. na tom sudu preuzima funkcije predsjednika vijeća za upravne sporove.
Od 1995. do 1999. bio je sudski savjetnik u kabinetu nezavisnog odvjetnika Dámasa Ruiz-Jaraba Colomera na Sudu Europskih zajednica, a od 1999. do 2015. sudac je u vijeću za upravne sporove Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska).
Istodobno s obnašanjem tih dužnosti M. Campos Sánchez-Bordona član je upravnog odbora Udruženja državnih vijeća i vrhovnih upravnih sudova Europske unije (ACA-Europe) od 2006. do 2014.
Dana 7. listopada 2015. imenovan je nezavisnim odvjetnikom na Sudu.
- Član Junte Electoral Central (Španjolska) od 2012. do 2015.
- Član znanstvenog odbora Reviste de Derecho Comunitario Europeo
- Član znanstvenog odbora Reviste General de Derecho Europeo
- Član znanstvenog odbora Reviste Española de Derecho Europeo
Rođen 1954. u Sliemi (Malta), Peter George Xuereb studira na Università ta' Malta (Sveučilište na Malti) i 1977. stječe diplomu iz prava, a 1979. magisterij iz prava na Universityju of London (Sveučilište u Londonu, Ujedinjena Kraljevina). Godine 1982. stječe doktorat iz pravnih znanosti na Universityju of Cambridge (Sveučilište u Cambridgeu, Ujedinjena Kraljevina).
Karijeru počinje kao predavač na Ealing Collegeu of Higher Education (Ujedinjena Kraljevina) od 1982. do 1984., zatim na Universityju of Exeter (Sveučilište u Exeteru, Ujedinjena Kraljevina) od 1984. do 1990. te na Universityju of London, Queen Mary and Westfield Collegeu od 1990. do 1993. Kao profesor predaje pravo od 1993. do 2016. na Università ta' Malta, gdje je također voditelj Katedre za europsko i komparativno pravo. Istodobno je predsjednik Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje tog sveučilišta. Tijekom obavljanja tih dužnosti objavljuje mnoge publikacije u različitim područjima.
Odvjetnik je pri višim sudovima Malte od 1979., a od 1993. do 2016. radi i u privatnom sektoru kao pravni savjetnik. U tom svojstvu u istom razdoblju preuzima dužnosti kao savjetnik u malteškom Parlamentu. Od 1995. do 2016. pridonosi razvoju prava Unije kao predsjednik Malteške udruge za europsko pravo.
Dana 8. lipnja 2016. imenovan je sucem Općeg suda Europske unije. Od 8. listopada 2018. sudac je na Sudu.
Lucia Serena Rossi, rođena 1958. u Bologni (Italija), na Università di Bologna (Sveučilište u Bologni, Italija) 1982. stječe diplomu iz prava i 1989. doktorat iz europskog prava.
Istodobno je sa svojim radom na doktorskoj disertaciji od 1982. do 1987. zaposlena kao pravni istraživač pri talijanskom istraživačkom institutu. Godine 1985. postaje odvjetnica u Italiji.
L. S. Rossi od 1991. do 1994. zaposlena je kao asistentica međunarodnog prava na Università degli Studi di Urbino (Sveučilište u Urbinu, Italija) i od 1994. do 1997. kao izvanredna profesorica međunarodnog prava. Na Università di Bologna predaje međunarodno i europsko pravo kao izvanredna profesorica od 1997. do 2000. Nakon što je na tom sveučilištu imenovana profesoricom prava Europske unije, od 2000. ondje predaje taj predmet, a istodobno predaje i međunarodno javno i privatno pravo.
Predaje pravo Unije na nekoliko drugih sveučilišta: kao pozvana profesorica na Sveučilištu Robert-Schuman u Strasbourgu (Francuska) od 2000. do 2008., na Sveučilištu Nice Sophia-Antipolis (Francuska) 2004., na Sveučilištu Paris 1 Panthéon-Sorbonne (Francuska) 2008., na Boston Universityju (Sveučilište u Bostonu, Sjedinjene Američke Države) 2014. i na King’s Collegeu London (Ujedinjena Kraljevina) od 2005. do 2015. Kao pozvani predavač predaje i na Tōkyō daigakuu (Sveučilište u Tokiju, Japan) i Universiteitu Gent (Sveučilište u Gentu, Belgija) 2004. kao i na Universityju of Denver (Sveučilište u Denveru, Sjedinjene Američke Države) 2002. i 2009. Također je autorica nekoliko djela.
Osim toga, L. S. Rossi od 1998. do 2018. zaposlena je kao direktorica Međunarodnog centra za istraživanje europskog prava na Università di Bologna. Nakon što je od 2009. do 2010. obavljala dužnosti potpredsjednice Talijanskog društva za međunarodno pravo i pravo Europske unije, od 2011. do 2013. članica je mješovitog upravnog odbora Kinesko-europske pravne škole na Zhōngguó Zhèngfǎ Dàxué (Kinesko sveučilište političkih znanosti i prava, Kina). Od 2014. do 2018. članica je odbora direktora Akademije za europsko pravo (ERA) kao predstavnica talijanske vlade, koja je imenuje za razdoblje od 2014. do 2017. kao pravnu savjetnicu u odjelu za europske politike predsjedništva talijanskog Vijeća ministara.
Autorica i suautorica mnogih pravnih djela, L. S. Rossi također je predavačica na Collègeu d’Europe u Brugesu (Belgija) i na Sveučilištu u Luxembourgu od 2019.
L. S. Rossi imenovana je sutkinjom na Sudu 8. listopada 2018. i od tada obavlja te dužnosti.
- Članica Società Italiana di Diritto Internazionale e Diritto dell'Unione Europea (SIDI), Associazione Italiana degli Studiosi di Diritto dell’Unione Europea (AISDUE), European Law Institute (ELI), Institut des Affaires Internationales (IAI), European Union Study Association (EUSA) i Akademije znanosti na Sveučilištu u Bologni
- Članica savjetodavnog odbora (advisory board) Centra za europsko pravo na pravnom fakultetu King’s Collegea London
- Članica znanstvenog, upravnog ili uređivačkog odbora: „Il Foro Italiano”, „Il Diritto dell'Unione europea”, „Studi sull'Integrazione europea”, „Diritto comunitario e degli scambi internazionali”, „Freedom Security and Justice: European Legal Studies”, „Papers di diritto europeo”, „La Cittadinanza europea online”, „Bologna Law Review” i „European Foreign Affairs Review” (2018.-2021.)
- Ad personam katedra Jean Monnet, koju je dodijelila Europska komisija (2010.-2017.)
Irmantas Jarukaitis, rođen 1973. u Prienaiju (Litva), stječe diplomu iz prava 1997. i doktorat 2008. na Vilniaus universitetasu (Sveučilište u Vilniusu, Litva). Na tom sveučilištu od 1999. do 2018. predaje najprije kao asistent, a potom kao profesor. Također obavlja druge zadaće u vezi s pravnim istraživanjem i objavljuje mnoge publikacije iz europskog i ustavnog prava. Usporedno s radom na sveučilištu uključen je kao suosnivač u osnivanje litavske Udruge za europsko pravo.
Od 1997. radi u Odjelu za europsko pravo u sklopu litavskog Ministarstva pravosuđa: najprije kao stručni suradnik, potom kao voditelj odsjeka od 2002. do 2003. i kao zamjenik glavnog direktora od 2004. do 2010. Od 2010. do 2018. radi kao sudac na Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve), gdje je potpredsjednik od 2012. do 2017. Od 2015. do 2017. vršitelj je dužnosti predsjednika tog suda, a obavlja dužnosti i u Teisėjų tarybi (Sudsko vijeće, Litva).
Postaje sudac na Sudu 8. listopada 2018.
- Član Lietuvos Europos teisės asociacije
- Član Udruženja europskih sudaca za pravo tržišnog natjecanja
Priit Pikamäe, rođen 1973. u Tallinnu (Estonija), stječe diplomu iz prava 1997. na Tartu Ülikoolu (Sveučilište u Tartuu, Estonija) i pohađa studij prava na Universitéu de Poitiers (Sveučilište u Poitiersu, Francuska). Na Tartu Ülikoolu 2006. postaje doktor prava.
Svoje prve profesionalne dužnosti obavlja kao ravnatelj 7. ureda Uprave za konzularne poslove estonskog Ministarstva vanjskih poslova od 1995. do 1996. Potom je imenovan ravnateljem Uprave za kazneno pravo u estonskom Ministarstvu pravosuđa, gdje radi od 1996. do 2001.
Praktično iskustvo stječe i u pravosuđu te tako od 2001. do 2002. obavlja dužnosti suca na Harjuu Maakohtu Tallinna kohtumaji (Prvostupanjski sud u Tallinnu, Estonija), od 2002. do 2006. na Tallinna Ringkonnakohtusu (Žalbeni sud u Tallinnu, Estonija) i od 2006. do 2009. na Riigikohusu (Vrhovni sud, Estonija). Na Vrhovnom sudu od 2010. do 2013. obavlja dužnosti predsjednika kaznenog odjela. Estonski parlament 2013. imenuje ga predsjednikom Riigikohusa (Vrhovni sud), a tu dužnost obavlja do 2019. Osim toga, imenovan je ad hoc sucem na Europskom sudu za ljudska prava (Strasbourg, Francuska), a tu dužnost obavlja od 2010. do 2016.
Istodobno sa svojim pravosudnim dužnostima, od 2013. do 2019. predsjednik je Kohtute Haldamise Nõukode (Vijeće koje upravlja prvostupanjskim i žalbenim sudovima, Estonija), a zatim i od 2017. do 2019. predsjednik Mreže predsjednika vrhovnih sudova Europske unije.
Od 2012. do 2017. predaje pravo kao gostujući profesor na Tartu Ülikoolu. U tom je okviru, među ostalim, objavio mnogobrojne članke u području kaznenopravne znanosti.
P. Pikamäe 6. veljače 2019. imenovan je nezavisnim odvjetnikom na Sudu, otkad obavlja te dužnosti.
- Član Akademskog vijeća Pravnog fakulteta Tartu Ülikoola
- Član osnivač estonskog Udruženja za zaštitu financijskih interesa Europske unije
- Član Estonskog akademskog udruženja za pravo
- Riigivapi III klassi teenetemärk (2019.)
Andreas Kumin, rođen 1965. u Grazu (Austrija), studira pravo na Karl-Franzens-Universitätu Graz (Sveučilište u Grazu, Austrija) te na tom sveučilištu 1987. stječe diplomu i nakon toga 1990. doktorat iz pravnih znanosti. To sveučilište 1988. izdaje mu diplomu prvostupnika iz prevoditeljstva. U okviru svojeg osposobljavanja za službenika, 1991. odabire nastavak studija u Francuskoj, na École nationale d’administration (ENA) (Nacionalna škola za javnu upravu, Francuska), gdje 1992. stječe diplomu „dugi međunarodni ciklus u javnoj upravi”.
Svoju profesionalnu karijeru započinje 1990. kao službenik u austrijskom Ministarstvu vanjskih poslova i ondje ostaje do 1994., najprije u pravnoj službi, a zatim u Glavnoj upravi za gospodarsku i europsku integracijsku politiku. Od 1994. do 2000. savjetnik je u Stalnoj misiji Austrije pri Uredu Ujedinjenih naroda i specijaliziranim agencijama u Ženevi (Švicarska). Od 2000. do 2019. ponovno radi u austrijskom Ministarstvu vanjskih poslova, najprije kao načelnik odjela „Pravna pitanja prvog stupa Europske unije”, a zatim od 2005. do 2019. kao načelnik Odjela za europsko pravo.
Autor je mnogobrojnih publikacija o pravu Unije koje su obilježile njegovu sveučilišnu karijeru, koju je započeo 2007. kao predavač na Institutu za europsko i međunarodno pravo Leopold-Franzens-Universitäta Innsbruck (Sveučilište u Innsbrucku, Austrija) i tijekom koje je radio kao viši predavač od 2012. do 2018. na Diplomatische Akademie Wien (Visoka škola za međunarodne studije u Beču, Austrija) te od 2014. kao suvoditelj niza seminara na Wirtschaftsuniversitätu Wien (Ekonomsko sveučilište u Beču, Austrija). Naposljetku je za razdoblje od 2014. do 2019. dobio posao profesora na Institutu za europsko pravo Karl-Franzens-Universitäta Graz (Sveučilište u Grazu), na kojem je od 2020. nastavio predavati kao počasni profesor.
A. Kumin imenovan je sucem Suda 20. ožujka 2019., koju dužnost od tada obavlja.
- Redovito sudjelovanje, na poziv austrijskog Ministarstva vanjskih poslova, na sjednicama „Beirat für Europarecht” (neformalno savjetodavno vijeće o europskom pravu)
- Počasni profesor europskog prava Karl-Franzens-Universitäta Graz (2020.)
Niilo Jääskinen, rođen 1958. u Mikkeliju (Finska), stječe diplomu iz prava 1980., a zatim 1982. magisterij iz pravnih znanosti na Helsingin yliopistou (Sveučilište u Helsinkiju, Finska). Godine 2008. na tom sveučilištu brani doktorat iz pravnih znanosti. Njegov interes za poučavanje pokazuje se vrlo rano i 1980. postaje predavač, također na Helsingin yliopistou (Sveučilište u Helsinkiju), i na tom radnom mjestu ostaje do 1986.
Godine 1983. obavlja dužnosti sudskog savjetnika i privremenog suca na Rovaniemen kihlakunnanoikeusu (Prvostupanjski sud u Rovaniemiju, Finska). Nakon što je od 1987. do 1989. radio kao pravni savjetnik u finskom Ministarstvu pravosuđa, u njemu je imenovan voditeljem odjela za europsko pravo i vodi tu službu od 1990. do 1995. Istodobno je pravni savjetnik u finskom Ministarstvu vanjskih poslova između 1989. i 1990. Zadužen za pravna i institucionalna pitanja, sudjeluje u pregovorima za pristupanje Republike Finske Europskoj uniji, nakon čega od 1995. do 2000. radi kao savjetnik i tajnik za europska pitanja u Velikom odboru finskog Parlamenta.
N. Jääskinen pozvan je raditi u finsko pravosuđe pa je tako od 2000. do 2002. obavljao dužnost privremenog suca na Korkein hallinto-oikeusu (Vrhovni upravni sud, Finska), gdje radi kao sudac od 2003. do 2009.
Stupa u službu na Sudu kao nezavisni odvjetnik 7. listopada 2009. i na toj poziciji ostaje do 7. listopada 2015. Nakon povratka u domovinu, od 2015. do 2019. ponovno radi kao sudac na Korkein hallinto-oikeusu (Vrhovni upravni sud) i ondje obavlja dužnost potpredsjednika od 2018. do 2019.
Imenovan je sucem Suda 7. listopada 2019., koju dužnost od tada obavlja.
- Član Savjetodavnog odbora Pravnog fakulteta Helsingin yliopistoa
- Vitez prvog razreda finskog lavljeg reda (1994.)
- Križ Zapovjednika finskog reda bijele ruže (2008.)
- Medalja za zasluge za 30 godina državne službe (2018.)
- Križ Zapovjednika prvog razreda finskog reda bijele ruže (2019.)
Nils Wahl, rođen 1961. u Stockholmu (Švedska), 1987. na Stockholms Universitetu (Sveučilište u Stockholmu, Švedska) stječe titulu Juris kandidat (LL.M.) i 1995. doktorat iz pravnih znanosti. Tada započinje karijeru koja je ponajprije sveučilišna, u okviru koje postaje izvanredni profesor (docent) i predstojnik katedre Jean Monnet za europsko pravo, a zatim 2001. profesor europskog prava na Stockholms Universitetu (Sveučilište u Stockholmu).
Od 1993. do 2004. N. Wahl preuzima dužnosti glavnog direktora obrazovne zaklade. Osim toga, od 2001. do 2006. predsjeda švedskim udruženjem Nätverket för europarättslig Forskning (Mreža za istraživanje prava Zajednica) i postaje član Rådeta för konkurrensfrågor (Vijeće za pravo tržišnog natjecanja, Švedska).
Godine 2006. N. Wahl imenovan je sucem Općeg suda Europske unije. Ondje radi do 2012., a potom se pridružuje Sudu kao nezavisni odvjetnik, gdje radi sedam godina. Postaje sudac na Sudu 2019.
Jean Richard de la Tour, rođen 1959. u Le Doratu (Francuska), 1982. stječe diplomu iz prava na Université Paris II (Sveučilište u Parizu II, Francuska), nakon čega započinje obrazovanje za suca na École nationale de la magistrature (Državna škola za pravosudne dužnosnike, Bordeaux, Francuska), od 1984. do 1986.
Imenovan je sucem 1986. i svoju profesionalnu karijeru započinje na prvostupanjskom sudu u Limogesu (Francuska), gdje radi do 1988., nakon čega od 1988. do 1996. radi kao pravosudni dužnosnik u središnjem uredu francuskog Ministarstva pravosuđa, u Upravi za građanske i trgovačke stvari. Od 1996. do 2004. sudski je savjetnik na Kasacijskom sudu (Pariz, Francuska).
Nakon toga dio svoje karijere provodi na Sudu Europskih zajednica, gdje je zaposlen od 2004. do 2006. kao lektor presuda. Od 2006. do 2012. radi kao sudski savjetnik na Sudu, kod sutkinje Pernille Lindh, a nakon toga kod suca Carla Gustava Fernlunda.
Godine 2012. vraća se u domovinu, nakon imenovanja nezavisnim odvjetnikom u Vijeću za socijalno pravo Kasacijskog suda. Tu dužnost obnaša istodobno s onom posebnog savjetnika državnog odvjetnika na Kasacijskom sudu do 2017. Potom je imenovan prvim nezavisnim odvjetnikom u Vijeću za trgovačko, financijsko i gospodarsko pravo Kasacijskog suda, gdje radi od 2017. do 2020.
Od 1998. do 2002., istodobno sa svojim pravosudnim dužnostima, radi kao član Odbora za izvješća i studije Kasacijskog suda i kao član Odbora za preispitivanje osuđujućih kaznenih presuda pri Kasacijskom sudu od 1999. do 2004. Od 2016. do 2020. predsjednik je Upravnog odbora Nacionalnog instituta za osposobljavanje javnih bilježnika (Francuska).
Nezavisni odvjetnik na Sudu postaje 23. ožujka 2020.
- Vitez u Ordre de la Légion d’honneur (2016.)
Rođen 1953. u Ateni (Grčka), Athanasios Rantos 1976. stječe diplomu iz prava na Panepistimiu Athinon (Sveučilište u Ateni, Grčka) i 1990. završava magisterij iz europskog prava na Université libre de Bruxelles (Slobodno sveučilište u Bruxellesu, Belgija). Godine 1992. postaje „Fellow” na Međunarodnom institutu za ljudska prava (Ženeva, Švicarska i Strasbourg, Francuska).
Tijekom 1978. godinu dana radi kao odvjetnik upisan u odvjetničku komoru u Ateni, a nakon toga se pridružuje Symvoulio tis Epikrateiasu (Državno vijeće, Grčka): od 1979. do 2020. obavlja dužnosti sudskog savjetnika, višeg sudskog savjetnika, savjetnika, potpredsjednika i predsjednika. Od 2000. do 2020. član je Anotato Eidiko Dikastirija (Vrhovni sud posebne nadležnosti, Grčka), a od 2011. do 2020. predsjednik Eidiko Dikastirio Agogon Kakodikiasa (Posebni sud za odlučivanje u postupcima za utvrđivanje sudačke odgovornosti, Grčka). Od 1996. do 2020. član je, a potom predsjednik Anotato Symvoulio Dioikitikis Dikaiosynisa (Vrhovno upravnosudsko vijeće, Grčka). Osim toga, od 2011. do 2020. obavlja dužnosti predsjednika Peitharchiko Symvoulio Melon Didaktikou Ereunitikou Prosopikou ton Anotaton Ekpaideutikon Idrymatona (Stegovno vijeće za predavače u ustanovama iz sustava visokog obrazovanja, Grčka).
Uz svoje pravosudne dužnosti, zadužen je i za mnoge zadaće kao predsjednik nekoliko odbora za izradu prijedloga zakona. Bio je član Κentriki Nomoparaskeuastiki Epitropija (Središnji odbor za izradu prijedloga zakona, Grčka). Od 1990. do 1994. predaje europsko pravo i upravno pravo na Ethniki Scholi Dimosias Dioikisisu (Državna škola za javnu upravu, Grčka), a od 1995. do 2016. na Ethniki Scholi Dikastikon Leitourgonu (Državna škola za pravosudne dužnosnike, Grčka). U svojim mnogim istraživačkim radovima, od kojih je većina objavljena, bavi se različitim pravnim temama.
Imenovan je nezavisnim odvjetnikom na Sudu 10. rujna 2020., koju dužnost od tada obavlja.
Ineta Ziemele, rođena 1970. u Jelgavi (Latvija), 1993. stječe diplomu iz prava na Latvijas Universitāteu (Sveučilište Latvije), koju dopunjuje iste godine studijem iz američkog pravnog sustava, prava i politike Europskih zajednica i političkih znanosti Aarhus Universiteta (Sveučilište u Aarhusu, Danska). Zatim 1994. stječe magisterij iz međunarodnog prava na Lunds Universitetu (Sveučilište u Lundu, Švedska) i 1999. doktorat iz prava na Cambridge Universityju (Sveučilište u Cambridgeu, Ujedinjena Kraljevina).
Profesionalnu karijeru započinje kao parlamentarna asistentica u latvijskom parlamentu od 1990. do 1992., a nakon toga je savjetnica pri odboru za vanjske poslove latvijskog parlamenta od 1992. do 1995. Godine 1995. imenovana je savjetnicom latvijskog premijera, a iste je dužnosti obavljala i pri Glavnoj upravi za ljudska prava Vijeća Europe u Strasbourgu (Francuska) od 1999. do 2001.
Osim toga, I. Ziemele od 1993. predaje kao sveučilišna asistentica na katedri za pravnu teoriju i politiku te na katedri za međunarodno pravo i pravo mora na Latvijas Universitāteu. Zatim do 1999. ondje predaje međunarodno pravo i europsko pravo, a osniva i Institut za ljudska prava na Latvijas Universitāteu, koji vodi do te iste godine. Usto je i profesorica „Söderberg”, a zatim gostujuća profesorica na Rīgas Juridiskā augstskoli (Visoka škola prava u Rigi, Latvija), gdje je od 2001. profesorica na katedri za međunarodno pravo i ljudska prava. Od 2001. do 2005. također predaje na Institutu Raoul Wallenberg na Lunds universitetu kao gostujuća profesorica.
Pravosudna karijera I. Ziemele počinje 2005., kad je imenovana sutkinjom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, gdje je i predsjednica vijeća do 2014. Godine 2015. imenovana je sutkinjom na Latvijas Republikas Satversmes tiesi (Ustavni sud, Latvija) te je od 2017. do 2020. predsjednica tog suda.
Od 2017. dopisna je članica Akademije znanosti Latvije, gdje daje svoj doprinos istraživačkim radovima u pravu, s mnogim objavljenim publikacijama.
I. Ziemele imenovana je sutkinjom Suda 6. listopada 2020., koju dužnost od tada obavlja.
- Dopisna članica Akademije znanosti Latvije
- Glavna urednica „Baltic Yearbooka of International Law”
- Odlikovanje Triju Zvaigžņu ordenis (4. razred) (Latvija) (2014.)
- Nagrada Vijeća ministara (Latvija) za znatan doprinos razvoju latvijskog pravosudnog sustava, jačanju demokracije i vladavine prava te doprinos pravnoj znanosti (2016.)
- Počasna medalja 1. stupnja pravosudnog sustava (Latvija) (2018.)
- Počasna diploma koju je dodijelila regija Jelgava (Latvija) (2018.)
Jan Passer, rođen 1974. u Pragu (Čehoslovačka), studirao je na Universiti Karlova (Karlovo sveučilište, Češka Republika) i ondje stekao diplomu iz prava, koju 2000. nadopunjuje magisterijem iz prava na Stockholms universitetu (Sveučilište u Stockholmu, Švedska). Godine 2007. brani doktorat iz pravnih znanosti na Universiti Karlova (Karlovo sveučilište).
Od 1997. radi u pravosuđu u svojoj domovini, najprije kao sudski vježbenik na Městský soudu v Praze (Općinski sud u Pragu, Češka Republika) do 2001., a zatim kao sudac na Obvodní soudu pro Prahu 2 (Okružni sud u Pragu 2, Češka Republika) od 2001. do 2005. Od 2005. do 2016. sudac je na Nejvyššíem správníem soudu (Vrhovni upravni sud, Češka Republika).
Iskustvo koje je D. Passer stekao u praksi pridonijelo je tomu da počne poučavati kao predavač prava Unije, među ostalim kolegijima, na Universiti Karlova (Karlovo sveučilište) od 2001. do 2003., na Masarykovoj univerziti (Sveučilište Masaryk, Češka Republika) od 2006. do 2016. te na Univerziti Palackého v Olomouci (Sveučilište Palacký u Olomoucu, Češka Republika) od 2014. do 2016. To iskustvo potiče ga da poučava pravo i na Pravnoj akademiji Češke Republike, od 2001. do 2006.
Imenovan je sucem Općeg suda Europske unije 19. rujna 2016. Na tom položaju ostaje četiri godine, prije nego što je 6. listopada 2020. imenovan sucem Suda, gdje trenutačno izvršava svoj mandat.
- Član osnivač Česká společnost pro evropské a srovnávací právo
Dimitrios Gratsias, rođen 1957. u Ateni (Grčka), 1980. stječe magisterij prava na Ethniko kai Kapodistriako Panepistimio Athinonu (Nacionalno i kapodistrijsko sveučilište u Ateni, Grčka) i 1981. diplomu na poslijediplomskom studiju (DEA) iz javnog prava na Universitéu de Paris I, Panthéon-Sorbonne (Sveučilište Pariz I Panthéon-Sorbonne, Francuska). Sljedeće godine Sveučilišni centar za studije Zajednice i europske studije (Université Paris I (Sveučilište Pariz I, Francuska)) izdaje mu potvrdu o obrazovanju u pravu Zajednice.
D. Gratsias započinje svoju profesionalnu karijeru u Symvoulio tis Epikrateiasu (Državno vijeće, Grčka), gdje kao sudski savjetnik radi do 1992. Potom je 1992. imenovan višim sudskim savjetnikom i nakon toga 2005. pravnim savjetnikom u Državnom vijeću. Istodobno s obnašanjem tih dužnosti, imenovan je vanjskim članom Anotato Eidiko Dikastirija (Vrhovni sud posebne nadležnosti, Grčka) na dvije godine (1998., 1999.) i član je, tijekom 2006., Eidiko Dikastiriou Agogon Kakodikiasa (Posebni sud za rješavanje disciplinskih pitanja koja se tiču sudaca, Grčka). Godine 2008. radi kao član Anotato Dikastiko Symvoulio Dioikitikis Dikaiosinisa (Vrhovno upravnosudsko vijeće, Grčka). Tijekom sudske godine 2009. – 2010. obavlja dužnosti inspektora upravnih sudova.
Između 1994. i 1996. D. Gratsias radi na Sudu kao sudski savjetnik u kabinetu nezavisnog odvjetnika Georgesa Cosmasa.
D. Gratsias bio je sudac na Općem sudu između 25. listopada 2010. i 6. listopada 2021. te je ondje obavljao dužnost predsjednika vijeća u dvama uzastopnim mandatima, od 18. rujna 2013. do 30. rujna 2019. Radi kao sudac na Sudu od 7. listopada 2021.
- Član Elliniki Enosi Eyropaikou Dikaioua
Rođena 1959. u Tarragoni (Španjolska), Maria Lourdes Arastey Sahún studira na Universitat de Barcelona (Sveučilište u Barceloni, Španjolska) i ondje 1983. stječe diplomu iz prava, a potom se od 1984. do 1985. stručno osposobljava za sutkinju na Escueli Judicial (Državna škola za suce, Španjolska).
Imenovana je sutkinjom na Juzgadu de Distrito de Sant Feliu de Llobregat (Općinski sud u Sant Feliu de Llobregatu, Španjolska) i na Juzgadu de Distrito de Barcelona (Općinski sud u Barceloni, Španjolska) od 1985. do 1989. Godine 1989. raspoređena je na godinu dana u Juzgado de lo Social nº 7 de Barcelona (Radni i socijalni sud br. 7 u Barceloni, Španjolska), a potom postaje članica Socijalnog vijeća Tribunala Superior de Justicia de Cataluña (Vrhovni sud Katalonije, Španjolska), gdje obavlja dužnost do 2009. Od te godine imenovana je kao sutkinja u Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska). Od 2013. do 2021. također obavlja sudačku dužnost na Upravnom sudu Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) (Bruxelles, Belgija).
Usporedno sa svojom pravosudnom karijerom, M. L. Arastey Sahún također se bavi djelatnostima obrazovanja. Od 1998. do 2008. radi kao izvanredna profesorica radnog i socijalnog prava na Sveučilištu u Barceloni. Također je bila zadužena za predavanja u nacionalnim centrima za pravosudne studije, osobito u Španjolskoj (redovito), u Bugarskoj (2008.) i Rumunjskoj (2008.), kao i u Školi Juana Carlosa I. Središnje Amerike i Kariba (2006.). M. L. Arastey Sahún predaje na konferencijama i sudjeluje na seminarima na mnogim sveučilištima. Naposljetku je obavljala dužnosti u okviru nekoliko tijela koja djeluju, među ostalim, u područjima prava Unije, obrazovanja i ispitivanja sposobnosti sudaca kao i alternativnih načina rješavanja sukoba.
Imenovana je sutkinjom na Sudu 7. listopada 2021.
- Članica Europske skupine sudaca za medijaciju (GEMME), bivša predsjednica njezina španjolskog odjela i bivša potpredsjednica njezina Europskog izvršnog odbora
- Članica savjetodavnog odbora Udruženja francusko-španjolskog prijateljstva „MUJERES AVENIR”
- Članica upravnog odbora Asociación Española para el Estudio del Derecho Europeo (AEDEUR)
- Članica Asociación Española de Salud y Seguridad Social (AESSS)
- Članica Instituta za europsko pravo (ELI), gdje je uključena u znanstvene odbore za godišnje sastanke o europskoj sudskoj praksi u njegovu „Spanish Hubu” (2018., 2019., 2020. i 2021.)
- Članica udruženja Women in a Legal World
- Članica znanstvenog odbora Femeris Journal of Gender Studies (Universidad Carlos III de Madrid)
- Članica uređivačkog odbora Reviste Foro de Seguridad Social
- Članica savjetodavnog odbora časopisa Derecho Social y Empresa
Rođen 1960. u New Havenu (Sjedinjene Američke Države), Anthony Michael Collins 1984. stječe diplomu iz pravnih znanosti na Trinity Collegeu Dublin (Irska), a 1986. stječe diplomu Barristera-at-law na Honourable Society of King’s Inns (Dublin).
Svoju profesionalnu karijeru provodi u odvjetničkoj komori Irske kao Barrister-at-law od 1986. do 1990. i od 1997. do 2003., a potom kao Senior Counsel od 2003. do 2013. Od 1990. do 1997. privremeno prekida svoju djelatnost kao Barrister-at-law kako bi se pridružio Sudu Europskih zajednica kao sudski savjetnik u kabinetima sudaca Thomasa Francisa O’Higginsa (od 1990. do 1991.) i Johna L. Murrayja (od 1991. do 1997.). Imenovan je članom stalnog izaslanstva Vijeća odvjetničkih komora Europe (CCBE) pri Sudu Europske unije i Sudu Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA) od 2006. do 2013. Od 2015. radi kao izvanredni profesor prava Unije na University Collegeu Cork (Sveučilište u Corku, Irska). Autor je mnogih publikacija i radova o irskom upravnom pravu i pravu Unije.
A. M. Collins imenovan je sucem Općeg suda 16. rujna 2013. i u okviru dvaju mandata koji su mu povjereni obavlja dužnosti predsjednika vijeća od 21. rujna 2016. do 7. listopada 2021.
Od 7. listopada 2021. nezavisni je odvjetnik na Sudu.
- predsjednik Irish Centrea for European Law
- Bencher of the Honourable Society of King’s Inns
Rođen 1961. u Zlínu (Čehoslovačka), Miroslav Gavalec najprije stječe diplomu iz mehaničkog inženjerstva u područjima termičkih strojeva i nuklearne opreme na České vysoké učení technické v Praze (Politehničko sveučilište u Pragu, Čehoslovačka), a od 1986. do 1991. obavlja razne funkcije u nuklearnom sektoru.
Njegov interes za društvene znanosti navodi ga na studiranje prava od 1990. do 1995. na Univerziti Komenského v Bratislave (Sveučilište Comenius u Bratislavi, Slovačka), gdje 1995. stječe diplomu magistra prava i 2010. doktorat iz pravnih znanosti.
Godine 2001. imenovan je sucem za trgovačke i obiteljske stvari i sucem za upravne sporove na Okresným súdu Bratislava III (Općinski sud u Bratislavi III, Slovačka). Ondje obavlja dužnosti do 2005., kada se pridružuje Najvyšším súdu Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike), gdje je najprije sudac upravnog odjela, a od 2009. predsjednik prvog vijeća upravnog odjela.
Usporedno sa svojom pravosudnom karijerom također se bavi obrazovnim djelatnostima. Od 2005. do 2011. predaje na Institutu za ekonomiju i menadžment Paneurópske vysoke škole (Paneuropska visoka škola, Slovačka).Od 2006. do 2014. predaje na Institutu za upravno pravo i privatno pravo Paneurópske vysoke škole.
Usto je od 2005. do 2020. član Foruma sudaca Europske unije za okoliš, a od 2006. do 2015. član je Europskog udruženja upravnih sudaca.
Imenovan je sucem na Sudu 7. listopada 2021.
Rođen u Famagusti (Cipar), Nicholas Emiliou studira na Ethniko kai Kapodistriako Panepistimio Athinon (Državno i kapodistrijansko sveučilište u Ateni, Grčka), gdje stječe diplomu iz prava 1986. Nastavlja studij na London School of Economics and Political Science (Škola ekonomije i političkih znanosti u Londonu, Ujedinjena Kraljevina) i ondje stječe diplomu magistra europskog prava 1987. Godine 1991. stječe doktorat iz pravnih znanosti na University Collegeu London (Fakultet u Londonu, Ujedinjena Kraljevina).
Na tom sveučilištu započinje svoju sveučilišnu karijeru kao izvanredni istraživač od 1988. do 1991. Nakon toga predaje europsko pravo na Universityju of Southampton (Sveučilište u Southamptonu, Ujedinjena Kraljevina), od 1991. do 1993., a potom na Queen Mary and Westfield Collegeu, University of London (Fakultet Queen Mary and Westfield, Sveučilište u Londonu, Ujedinjena Kraljevina), od 1993. do 1994. Od 1995. do 1997. nositelj je katedre Jean Monnet za europsku integraciju na Universityju of Durham (Sveučilište u Durhamu, Ujedinjena Kraljevina). Od 1994. do 1997., usporedno s tim aktivnostima, N. Emiliou počasni je istraživački suradnik (Honorary Senior Research Fellow) na University Collegeu London i posebni savjetnik ministra vanjskih poslova Cipra.
Od 1997. do 1998. zastupnik je ministra u Odjelu za Europsku uniju Ministarstva vanjskih poslova Cipra, a od 1998. do 1999. zamjenik je stalnog izaslanika Republike Cipra pri Europskoj uniji.
Od 1999. do 2002. opunomoćeni je i izvanredni veleposlanik Republike Cipra u Irskoj.
Od 2002. do 2004. stalni je predstavnik Republike Cipra pri Vijeću Europe i predstavnik vlade Cipra u predmetima pred Europskim sudom za ljudska prava. Godine 2004. imenovan je stalnim predstavnikom Republike Cipra pri Europskoj uniji i te dužnosti obavlja do 2008.
Potom je imenovan stalnim tajnikom Ministarstva vanjskih poslova Cipra, koje dužnosti obavlja do 2012.
Od 2012. do 2017. stalni je predstavnik Republike Cipra pri Ujedinjenim narodima u New Yorku, a potom preuzima dužnosti stalnog predstavnika Republike Cipra pri Europskoj uniji, od 2017. do 2021. Usto obavlja dužnosti u Skupini arbitara Stalnog arbitražnog suda u Haagu (Nizozemska), od 1995. do 2016.
Imenovan je nezavisnim odvjetnikom na Sudu 7. listopada 2021.
- Član Europske organizacije za javno pravo (EPLO)
- Član Udruženja za međunarodno pravo (ciparska grana)
- Knight Commander with Star, Order of St. Gregory the Great, Vatikan (2010.)
Tamara Ćapeta, rođena 1967. u Zagrebu (Hrvatska), studij započinje na Sveučilištu u Zagrebu (Hrvatska), gdje 1991. stječe diplomu iz prava. Studij nastavlja na Collège d’Europe u Brugesu (Belgija), gdje 1993. stječe magisterij iz naprednih europskih studija. Vraća se na Sveučilište u Zagrebu, gdje piše doktorski rad i 2001. stječe doktorat iz pravnih znanosti.
T. Ćapeta započinje svoju profesionalnu karijeru 1992. kao službenica u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova, u Odjelu za europske integracije i Odjelu za agencije UN-a koje imaju sjedište u Europi. Između 1994. i 1997. bavi se istraživanjem postupka europskih integracija na Institutu za razvoj i međunarodne odnose (Hrvatska).
Godine 1997. započinje sveučilišnu karijeru kao asistentica na Katedri za trgovačko pravo i međunarodno trgovačko pravo Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 2002. profesorica je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je bila jedan od osnivača Katedre za europsko javno pravo.
T. Ćapeta 2013. imenovana je voditeljicom Odjela za prevođenje na hrvatski jezik pri Glavnoj upravi za višejezičnost Suda Europske unije i tu je dužnost obavljala do 2014., nakon čega nastavlja predavati na Sveučilištu u Zagrebu. Godine 2015. imenovana je predstojnicom Katedre za europsko javno pravo i voditeljicom poslijediplomskih studija europskog prava, a na toj dužnosti ostaje do 2021. Godine 2018. osnovala je Centar za izvrsnost Jean Monnet, koji se posvećuje istraživanju vladavine prava, a od 2018. do 2021. njegova je nositeljica.
T. Ćapeta autorica je mnogobrojnih publikacija u području prava Unije. Osnivačica je međunarodnog časopisa o pravu Unije, jedinog koji do danas postoji u Hrvatskoj, te je ujedno od 2010. do 2015. njegova glavna urednica. Usporedno sa svojom nastavnom djelatnosti na Sveučilištu u Zagrebu, između 2005. i 2010. gostujuća je profesorica prava Unije u okviru programa razmjene Pravnog fakulteta Indiana Universityja (Sveučilište u Indiani, Sjedinjene Američke Države), zatim 2016. na Univerityju of Pittsburgh (Sveučilište u Pittsburghu, Sjedinjene Američke Države) i na Zhōngguó Zhèngfǎ Dàxué (Kinesko sveučilište političkih znanosti i prava, Kina). Predaje i hrvatskim sucima i službenicima u okviru programâ kontinuiranog osposobljavanja u pravu Unije koje organiziraju Pravosudna akademija (Hrvatska) i Državna škola za javnu upravu (Hrvatska).
Godine 2020. Zajednički odbor Europske unije imenovao je T. Ćapetu članicom arbitražnog vijeća na temelju Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine, a tu je dužnost prestala obavljati nakon što je imenovana nezavisnom odvjetnicom na Sudu.
Tamara Ćapeta 7. listopada 2021. imenovana je nezavisnom odvjetnicom na Sudu.
- Članica Hrvatske udruge za europsko pravo (CROSEL)
- Članica Međunarodne federacije europskog prava (FIDE)
- Članica University Associationa for Contemporary European Studies (UACES)
- Članica Hrvatskog pravnog centra (HPC)
- Članica Udruženja bivših polaznika Collègea d’Europe
- Članica hrvatskog Udruženja bivših polaznika Collègea d’Europe
- Članica hrvatskog Udruženja za bivše Fulbrightove stipendiste
- Članica Hrvatske udruge za studij Europske unije (CEUSA)
- Članica uređivačkog odbora Croatian Yearbook of European Law and Policy
- Članica znanstvenog odbora Collana di Diritto per l’Economia del Dipartimento di Studi economico-aziendali e Diritto per l’Economia – Università degli Studi di Milano-Bicocca
Rođena 1971. u Jelgavi (Latvija), Laila Medina studira na IMO International Maritime Law Instituteu (Institut IMO-a za međunarodno pomorsko pravo, Malta) i ondje 1995. stječe diplomu iz međunarodnog pomorskog prava. Potom 2002. stječe magisterij iz prava Unije na Rīgas Juridiskā augstskoli (Visoka pravna škola u Rigi, Latvija).
Od 1995. radi u latvijskom Ministarstvu prometa kao načelnica pravnog odjela i zamjenica ravnatelja uprave za pomorstvo. Ondje obavlja te dužnosti do 2002., kada je u tom ministarstvu imenovana na radno mjesto savjetnice državnog tajnika za europske poslove.
Od 2004. do 2005. radi kao zamjenica šefice ureda za europske poslove u državnom tajništvu Republike Latvije.
Od 2005. radi u latvijskom Ministarstvu pravosuđa kao ravnateljica uprave za planiranje politika. Od 2006. u Ministarstvu pravosuđa obavlja dužnosti zamjenice državnog tajnika za sektorsku politiku, a od 2009. do 2021. dužnosti zamjenice državnog tajnika za pravnu politiku.
Njezina karijera obuhvaća i obrazovne djelatnosti. Od 1998. do 2006. predaje europsko pravo i institucionalno pravo Europske unije na Valsts administrācijas skoli (Škola za javnu upravu, Latvija). Godine 2012. sucima i javnim bilježnicima predaje o Uredbi Rim III. Naposljetku, od 2008. članica je vijeća pravnog fakulteta na Biznesa augstskoli Turība (Visoka poslovna škola „Turība”, Latvija).
Imenovana je nezavisnom odvjetnicom na Sudu 7. listopada 2021.
- Članica Eiropas Savienības tiesību asociācije
- Počasna medalja trećeg razreda pravosudnog sustava Republike Latvije: za uzorno, pošteno i inovativno obavljanje službenih dužnosti u području pravosuđa te za razvoj znanja i profesionalizma pravosudnih dužnosnika (2011.)
Alfredo Calot Escobar, rođen 1961. u Valenciji (Španjolska), studira na Universidadu de Valencia (Sveučilište u Valenciji, Španjolska), gdje 1984. stječe diplomu iz prava.
U siječnju 1986. Vijeće trgovačkih komora autonomne zajednice Valencije zapošljava ga na radnom mjestu tržišnog analitičara pri španjolskom uredu za trgovinu u Torontu (Kanada). Ondje radi do preuzimanja dužnosti na Sudu Europskih zajednica 16. srpnja 1986., gdje počinje raditi nakon što je prošao na otvorenom natječaju namijenjenom za popunjavanje prvih radnih mjesta pravnika lingvista za španjolski jezik u Upravi za prevođenje.
Godine 1990. promaknut je na radno mjesto pravnika revizora i obavlja te dužnosti do 1993., kada se pridružuje Službi za medije i informiranje Suda.
Godine 1995. prolazi na novom otvorenom natječaju za administratore koji je organizirao Europski parlament. Na temelju tog natječaja zapošljava se u tajništvu institucionalnog odbora, gdje je zadužen za pripremu različitih pravnih izvješća za zastupnike, osobito u okviru Međuvladine konferencije koja je prethodila sklapanju Ugovora iz Amsterdama.
Godine 1996. pozvan je da se pridruži uredu tajnika Suda, gdje obavlja dužnosti pomoćnika do 1999., kada je imenovan sudskim savjetnikom u kabinetu nezavisnog odvjetnika Dámasa Ruiz-Jaraba Colomera.
Nakon stjecanja raznolikog profesionalnog iskustva, 2000. vraća se u službu za prevođenje Suda, kao načelnik Odjela za španjolski jezik, koji je 14 godina prije toga pomogao uspostaviti.
Godine 2001. imenovan je direktorom Uprave za prevođenje, u ključnom trenutku u povijesti višejezičnosti jer se priprema proširenje Unije na deset novih država članica, čime se broj službenih jezika gotovo udvostručuje, s 11 na 20.
Nakon razvoja strukture administrativnih službi institucije, A. Calot Escobar u lipnju 2007. imenovan je glavnim direktorom Uprave za prevođenje.
Dana 6. listopada 2010. izabran je za tajnika Suda i tu dužnost otad obavlja, a njegov je drugi mandat obnovljen 2022.
- Orden del mérito civil
- Cruz distinguida de primera clase San Raimundo de Peñafort
- Alumni Plus Universitat de Valencia
