Svoboda | Graniru | BBC Russia | Golosameriki | Facebook
Prijeđi na sadržaj

Krajnja ljevica

Izvor: Wikipedija

Krajnja ljevica, ponekad i ekstremna ljevica ili radikalna ljevica, naziv je za vrstu politike koja se na lijevo-desnom političkom spektru nalazi dalje lijevo od obične političke ljevice. Krajnja ljevica različito se definira. Neki znanstvenici definiraju je kao politiku koja se nalazi više lijevo od socijaldemokracije, dok je drugi smještaju dalje lijevo od komunističkih stranaka. U određenim je slučajevima (posebno u medijima) povezana s nekim oblicima anarhizma i komunizma ili karakterizira skupine koje se zalažu za revolucionarni antikapitalizam i antiglobalizam.

Ekstremizam krajnje ljevice može dovesti do nasilnih djela (npr. terorizam) i formiranja radikalno lijevih militantnih organizacija. Ljevičarski terorizam čine skupine koje svoje ideale i promjenu ne pokušavaju ostvariti tradicionalnim političkim procesima, nego nasiljem. Osim toga, vlade u kojima vladaju političke stranke koje se znanstveno klasificiraju ili same opisuju kao krajnje lijeve, uzrokovale su političku represiju, indoktrinaciju, ksenofobiju i masovna ubojstva.[1][2][3]

Definicija

[uredi | uredi kôd]

Definicija krajnje ljevice varira u literaturi; ne postoji opće slaganje o tome što ona podrazumijeva ili koje su njezine temeljne karakteristike osim o tome da se nalazi lijevo od političke ljevice. U Francuskoj je extrême-gauche ("ekstremna ljevica") općeprihvaćen izraz za političke skupine koje se nalaze više lijevo od Francuske socijalističke stranke premda neki poput politologa Sergea Cosserona ograničavaju opseg na lijevo od Francuske komunističke stranke.[4]

Znanstvenici kao što su Luke March i Cas Mudde smatraju da su socioekonomska prava u srži krajnje ljevice. Štoviše, March i Mudde tvrde da je krajnja ljevica lijevo od političke ljevice s obzirom na to kako takve stranke ili skupine opisuju ekonomsku nejednakost na temelju postojećih društvenih i političkih aranžmana.[5] Luke March, viši predavač Sovjetske i postsovjetske politike na katedri za Politiku i međunarodne odnose na Sveučilištu u Edinburghu, definira pripadnike krajnje ljevice kao one koji se nalaze više lijevo od socijaldemokracije, za koju smatraju da se ne nalazi dovoljno lijevo,[6] ili kao pobornike socijaldemokratske tradicije (za koju smatraju da je izgubljena).[7]

Dvije glavne podvrste krajnje lijeve politike nazivaju se "radikalna ljevica" i "ekstremna ljevica"; prva priželjkuje temeljne promjene u neoliberalnom kapitalizmu i progresivnu reformu demokracije (koja bi podrazumijevala npr. izravnu demokraciju i uključivanje marginaliziranih zajednica),[8] a druga odbacuje liberalnu demokraciju jer je smatra "kompromisom s buržoazijskim političkim snagama" i strože definira kapitalizam.[5] Politika krajnje ljevice smatra se radikalnom politikom jer poziva na temeljnu promjenu kapitalističke socioekonomske strukture društva.[9]

March i Mudde tvrde da se stranke krajnje ljevice sve više stabiliziraju u politici i da izazivaju glavne socijaldemokratske stranke, a kao druge ključne karakteristike krajnje lijeve politike navode internacionalizam, usredotočenost na umrežavanje i solidarnost te protivljenje globalizaciji i neoliberalizmu.[9] U svojoj kasnijoj konceptualizaciji March je krajnje lijevu politiku počeo nazivati "radikalnom lijevom politikom"; obrazložio je da je čine radikalno lijeve stranke koje odbacuju socioekonomske strukture suvremenog društva utemeljene na principima i vrijednostima kapitalizma.[10]

Radikalne lijeve stranke

[uredi | uredi kôd]

U Europi potpora ekstremno lijevoj politici dolazi od triju skupina koje se preklapaju, a to su ekstremno lijeve supkulture, nezadovoljni socijaldemokrati i glasači prosvjednici – oni koji se protive članstvu svoje zemlje u Europskoj uniji.[11] Kako bi razlikovali krajnju ljevicu od umjerene ljevice, Luke March i Cas Mudde navode tri ključna kriterija:[5][12]

  • Krajnja ljevica odbacuje temeljnu socioekonomsku strukturu suvremenog kapitalizma.[12]
  • Zagovara alternativne ekonomske strukture i strukture moći koje uključuju preraspodjelu prihoda i bogatstva političkih elita.[12]
  • Čine je internacionalisti, koji vide povezanost imperijalizma i globalizacije s regionalnim socioekonomskim pitanjima.[12]

Drugi znanstvenici svrstavaju krajnju ljevicu u kategoriju populističkih socijalističkih stranaka.[13] Vít Hloušek i Lubomír Kopeček sa Sveučilišta Masaryk na Međunarodnom institutu političkih znanosti spominju sekundarne karakteristike, uključujući protuamerikanizam, antiglobalizaciju, protivljenje NATO-u, a u nekim slučajevima i odbijanje europskih integracija.[12]

March navodi da se "u usporedbi s međunarodnim komunističkim pokretom prisutnim prije 30 godina krajnja ljevica iznimno deradikalizirala. Ekstremna ljevica rubna je pojava u većini mjesta." March identificira četiri glavne podskupine unutar suvremene europske krajnje lijeve politike: komuniste, demokratske socijaliste, populističke socijaliste i socijalne populiste.[7] U kasnijoj koncepciji krajnje lijeve politike March piše: "Više se priklanjam izrazu 'radikalna ljevica' od izraza kao što su 'tvrda ljevica' i 'krajnja ljevica', koji se mogu doimati pejorativno i implicirati da je ljevica nužno rubna pojava". Smatra da su najuspješnije stranke krajnje ljevice pragmatične i neideološke.[14]

Prema politologu Paolu Chiocchettiju stranke radikalne ljevice nisu uspjele uspostaviti čvrstu alternativu neoliberalizmu i dovesti do pomaka prema drukčijem modelu razvoja usprkos izbornim dobitcima 2010-ih;[15] dok su bile u vladi, takve su stranke bile prisiljene napustiti snažne antineoliberalističke stavove i prihvatiti neoliberalnu politiku koju su im ili predložili njezini veći saveznici ili im je bila nametnuta zbog međunarodnog konteksta.[15] Takvo gledište također dijele Mudde[16] i politolog Yiannos Katsourides u odnosu na SYRIZA.[17]

Ekstremno lijevi militanti

[uredi | uredi kôd]
Crvene brigade izvršile su otmicu i ubojstvo demokršćanskog političara Alda Mora. Na slici: Aldo Moro u zatočeništvu kod Crvenih brigada 1978. godine.

Mnoge militantne organizacije krajnje ljevice osnovali su članovi postojećih političkih stranaka tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća,[18][19][20] a među njima se ističu Montoneros, Prima Linea, Frakcija Crvene armije i Crvene brigade.[19][21][22][23] Te su skupine općenito namjeravale srušiti kapitalizam i bogate vladajuće klase.[24]

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ McClosky i Chong 1985, str. 331.
  2. ↑ Kopyciok i Silver 2021.
  3. ↑ Chen i Lee 2007, str. 471.
  4. ↑ Cosseron 2007.
  5. ↑ a b c March i Mudde 2005.
  6. ↑ Liebman i Miliband 1985.
  7. ↑ a b March 2008.
  8. ↑ Dunphy 2004.
  9. ↑ a b March, September 2012.
  10. ↑ Holzer i Mareš 2016.
  11. ↑ Smaldone 2013.
  12. ↑ a b c d e Hloušek i Kopeček 2010.
  13. ↑ Katsambekis i Kioupkiolis 2019.
  14. ↑ March 2012.
  15. ↑ a b Chiocchetti 2016.
  16. ↑ Mudde 2016.
  17. ↑ Katsourides 2020.
  18. ↑ Pedahzur, Perliger i Weinberg 2009.
  19. ↑ a b Clark 2018.
  20. ↑ Balz 2015.
  21. ↑ Raufer 1993.
  22. ↑ The Irish Times, 22 April 1998.
  23. ↑ Chaliand 2010.
  24. ↑ CISAC 2008.

Bibliografija

[uredi | uredi kôd]
Književnost
  • Chiocchetti, Paolo. 2016. The Radical Left Party Family in Western Europe, 1989–2015 E-book izdanje. Routledge. London. ISBN 9781317221869. Pristupljeno 19. studenoga 2021. Prenosi Google Books
  • Dunphy, Richard. 2004. Contesting Capitalism?: Left Parties and European Integration paperback izdanje. Manchester University Press. Manchester. ISBN 9780719068041. Pristupljeno 19. studenoga 2021. Prenosi Google Books
  • Katsambekis, Giorgos; Kioupkiolis, Alexandros. 2019. The Populist Radical Left in Europe E-book izdanje. Routledge. London. ISBN 9781351720489. Pristupljeno 19. studenoga 2021. Prenosi Google Books
  • March, Luke; Mudde, Cas. 1. travnja 2005. What's Left of the Radical Left? The European Radical Left After 1989: Decline and Mutation. Comparative European Politics. 3 (1): 23–49. doi:10.1057/palgrave.cep.6110052. ISSN 1740-388X. Pristupljeno 21. studenoga 2021.
  • March, Luke. 2008. Contemporary Far Left Parties in Europe: From Marxism to the Mainstream? (PDF). Friedrich-Ebert-Stiftung. Berlin. ISBN 9783868720006. Pristupljeno 3. lipnja 2017.
  • March, Luke. 2012. Radical Left Parties in Europe E-book izdanje. Routledge. London. ISBN 9781136578977. Pristupljeno 19. studenoga 2021. Prenosi Google Books
  • March, Luke. Rujan 2012. Problems and Perspectives of Contemporary European Radical Left Parties: Chasing a Lost World or Still a World to Win?. International Critical Thought. Routledge. London. 2 (3): 314–339. doi:10.1080/21598282.2012.706777. ISSN 2159-8282. Pristupljeno 21. studenoga 2021. Prenosi Google Books
  • McClosky, Herbert; Chong, Dennis. 1985. Similarities and Differences between Left-Wing and Right-Wing Radicals. British Journal of Political Science. 15 (3): 331. Pristupljeno 9. siječnja 2022.
  • Kopyciok, Svenja; Silver, Hilary. Lipanj 2021. Left-Wing Xenophobia in Europe. Frontiers in Sociology. 6: 2. Pristupljeno 9. siječnja 2022.
Daljnja literatura
Studije slučaja radikalnih lijevih stranaka
Terorizam

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Krajnja ljevica
v • u
Politički spektar
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Krajnja_ljevica&oldid=6746961"