Armand Fallières
Armand Fallières | |
---|---|
Mandat 18. veljače 1906. – 18. veljače 1913. | |
Premijer(i) | Maurice Rouvier Ferdinand Sarrien Georges Clemenceau Aristide Briand Ernest Monis Joseph Caillaux Raymond Poincaré Aristide Briand |
Prethodnik | Émile Loubet |
Nasljednik | Raymond Poincaré |
Mandat 29. siječnja 1883. – 21. veljače 1883. | |
Predsjednik | Jules Grévy |
Prethodnik | Charles Duclerc |
Nasljednik | Jules Ferry |
Rođenje | 6. studenog 1841. Mézin, Francuska |
Smrt | 22. lipnja 1931. Lannes, Francuska |
Politička stranka | ARD |
Kleman Arman Faler (fr. Clément Armand Fallières; 6. novembar 1841 – 22. jun 1931) je bio francuski političar i predsednik Francuske od 1906. do 1913.
Rođen je u Mezinu u departmanu Lot i Garona, Francuska. Studirao je pravo i radio advokat u Neraku, započevši političku karijeru kao opštinski odbornik (1868), a kasnije gradonačelnik (1871), i odbornik u skupštini departmana Lot i Garona (1871). Bio je žestoki republikanac, pa je izgubio poziciju u maju 1873, nakon pada Tjera, ali je u februaru 1876. izabran za odbornika u Neraku. U skupštini je bio kao republikanski levičar, potpisao je protest od 18. maja 1877, i bio reizabran pet meseci kasnije.
On je 1880. postao državni podsekretar u ministarstvu unutrašnjih poslova pod ministrom Žilom Ferijem (maj 1880. do novembra 1881). Od 7. avgusta 1882. do 20. februara 1883. je bio ministar unutrašnjih poslova, a tokom mesec dana (od 29. januara 1883) je bio i premijer. Njegova vlada je morala da se suoči sa pitanjem proterivanja pretendenata na francuski tron u vezi sa proklamacijom Žeroma Napoleona Bonaparte iz januara 1883. Faler nije bio u stanju da se suoči sa pritiscima opozicije, i dao je ostavku kad je Senat odbacio njegov projekat. Narednog novembra ga je Žil Feri postavio za ministra javnog obrazovanja, i sproveo je razne reforme u školskom sistemu.
Dao je ostavku u martu 1885. Dve godine kasnije je postao ministar unutrašnjih poslova u vladi Morisa Ruvijea. Zatim je promenio resor i postao ministar pravde. Na poziciju ministra unutrašnjih poslova se vratio u februaru 1889, a konačno ponovo bio na čelu ministarstva pravde od marta 1890 do februara 1892. U junu 1890. je sa 417 glasova za i 23 glasa protiv izabran u senat kao predstavnik svog departmana (Lot i Garona). U senatu se nije mešao u međupartijske razmirice, ali je zadržavao svoj uticaj među republikancima.
U martu 1899. je izabran za predsednika senata, i zadržao je tu poziciju do januara 1906, kada je izabran od strane saveza levičarskih grupa iz oba doma kao kandidat za predsednika republike. Izbore je dobio u prvom krugu sa 499 glasova protiv 371 glasa za njegovog protivnika Pola Dumera. Faler je bio žestoki protivnik smrtne kazne i pomilovao je mnoge zatvorenike osuđene na smrt.
Reference[uredi | uredi kod]
- Dufaure
- A. de Broglie
- Cissey
- Buffet
- Dufaure
- Simon
- A. de Broglie
- Rochebouët
- Dufaure
- Waddington
- Freycinet
- Ferry
- Gambetta
- Freycinet
- Duclerc
- Fallières
- Ferry
- Brisson
- Freycinet
- Goblet
- Rouvier
- Floquet
- Tirard
- Freycinet
- Loubet
- Ribot
- Dupuy
- Casimir-Perier
- Dupuy
- Ribot
- Bourgeois
- Méline
- Brisson
- Dupuy
- Waldeck-Rousseau
- Combes
- Rouvier
- Sarrien
- Clemenceau
- Briand
- Monis
- Caillaux
- Poincaré
- Briand
- Barthou
- Doumergue
- Ribot
- Viviani
- Briand
- Ribot
- Painlevé
- Clemenceau
- Millerand
- Leygues
- Briand
- Poincaré
- François-Marsal
- Herriot
- Painlevé
- Briand
- Herriot
- Poincaré
- Briand
- Tardieu
- Chautemps
- Tardieu
- Steeg
- Laval
- Tardieu
- Herriot
- Paul-Boncour
- Daladier
- Sarraut
- Chautemps
- Daladier
- Doumergue
- Flandin
- Bouisson
- Laval
- Sarraut
- Blum
- Chautemps
- Blum
- Daladier
- Reynaud
- Pétain
vlada