Upravljanje proizvodima
Upravljanje proizvodima pravilan je pristup upravljanju uticajima različitih proizvoda i materijala na životnu sredinu u različitim fazama njihove proizvodnje, upotrebe i odlaganja. Prema sve većem broju pozitivnih propisa oni koji su uključeni u proizvodnju, prodaju, upotrebu i odlaganje proizvoda imaju zajedničku odgovornost da osiguraju da se tim proizvodima ili materijalima upravlja na način koji smanjuje njihov uticaj na životnu sredinu, zdravlje i bezbednost ljudi tokom njihovog životnog ciklusa.[1]
U mnogim zemljama osnivaju se nacionalni investicioni fond za upravljanje proizvodima, koji pružaju finansijsku podršku za uspostavljanje novih aranžmana upravljanja proizvodima ili poboljšanje postojećih.[1]
Opšte informacije[uredi | uredi izvor]
Svako ko uvozi, dizajnira, proizvodi, prodaje, koristi i odlaže proizvode ima zajedničku odgovornost da smanji uticaj tih proizvoda na životnu sredinu i zdravlje ljudi i bezbednost.[1]
Šeme upravljanja proizvodima podržavaju ekološki prihvatljivo upravljanje proizvodima i materijalima tokom njihovog životnog veka. Ovo uključuje upravljanje proizvodom i na kraju njihovog korisnog veka trajanja. Naveden obaveze mogu biti:
- dobrovoljne,
- obavezne,
- podeljene sa industrijom.
Primeri dobrog upravljanja proizvodom su kada:[1]
- ljudi recikliraju proizvode i njihovu ambalažu,
- kompanije dizajniraju svoje proizvode za lakšu reciklažu,
- kompanije koriste više recikliranih materijala i manje resursa za proizvodnju svojih proizvoda,
- kompanije ograničavaju upotrebu opasnih materija koje njihovi proizvodi sadrže.
Obaveze proizvođača i korisnika proizvoda[uredi | uredi izvor]
Ovaj pristup se fokusira na sam proizvod, a svi koji su uključeni u životni vek proizvoda su pozvani da preuzmu odgovornost za smanjenje njegovog uticaja na životnu sredinu, zdravlje i bezbednost.[2]
Za proizvođače, ovo uključuje planiranje, i ako je potrebno, plaćanje recikliranja ili odlaganja proizvoda na kraju njegovog korisnog veka trajanja. Ovo proizvođači mogu postići, delimično, redizajniranjem proizvoda kako bi se koristilo manje štetnih supstanci, kako bi bili izdržljiviji, višekratni i reciklažni, kao i da bi proizvodi bili od recikliranih materijala.[3] Za trgovce na malo i potrošače, ovo znači preuzimanje aktivne uloge u obezbeđivanju pravilnog odlaganja ili recikliranja proizvoda na kraju životnog veka.
Oni koji zagovaraju pravilno upravljanje proizvima zabrinuti su za kasnije faze životnog ciklusa proizvoda i sveobuhvatan ishod celog proizvodnog procesa, i smatraju da je to važan preduslov za striktno tumačenje uslužne ekonomije (fiktivnog, nacionalnog, pravnog) odnosa "roba" i "proizvod".[2]
Najpoznatiji primer je zakon o kontejnerima. Naknada se plaća za kupovinu boce, odvojeno od naknade za kupovinu onoga što sadrži. Ako se boca vrati, naknada se vraća, a dobavljač mora vratiti bocu na ponovnu upotrebu ili reciklažu. U suprotnom, prikupljena naknada se može iskoristiti za plaćanje mera kontrole deponije ili smeća. Takođe, pošto istu naknadu može da naplati svako ko pronađe i vrati bocu, uobičajeno je da ih ljudi sakupljaju i vraćaju kao sredstvo preživljavanja: to je prilično uobičajeno, na primer, među beskućnicima u gradovima SAD.
Međutim, princip se primenjuje veoma široko, osim za boce i na farbanje i automobilske delove kao što su gume. Prilikom kupovine boje ili guma na mnogim mestima, istovremeno se plaća i odlaganje toksičnog otpada koji oni nakonupotrebe postanu. U nekim zemljama, kao što je Nemačka, zakon zahteva da se vodi računa o sveobuhvatnom ishodu celokupnog vađenja, proizvodnje, distribucije, upotrebe i otpada proizvoda, i smatra da su oni koji profitiraju od njih pravno odgovorni za bilo koji ishod na tom putu. Ovo je takođe trend u Velikoj Britaniji i EU uopšte. U Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima je ovaj problem suočen sa grupnim tužbam koje pokušavaju da kompanije smatraju odgovornim za uticaj njihovih proizvoda na životnu sredinu. Do sada, kao što su sudski sporovi ili predložene računovodstvene reforme, kao što je računovodstvo po punom trošku, nisu zadobile mnogo pažnje za koncept upravljanja proizvodom u Sjedinjenim Američkim Državama izvan domena akademskih i korporativnih odnosa s javnošću (podsmešljivo nazvano „zeleno pranje“).
Pristup na strani potražnje, etički konzumerizam, podržan edukacijom potrošača i informacijama o uticajima na životnu sredinu, može se približiti nekim od istih ishoda kao i upravljanje proizvodom.[2]
Principi | Upravljanje proizvodima |
---|---|
Odgovornost proizvođača |
|
Zajedničke odgovornosti |
|
Upravljanje |
|
Finansiranje |
|
Zaštita životne sredine |
|
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g „Product stewardship in Australia”. www.dcceew.gov.au. Pristupljeno 11. 5. 2023.
- ^ a b v g „What is Product Stewardship? | Northwest Product Stewardship Council”. www.productstewardship.net. Pristupljeno 2023-05-11.
- ^ „NCEC – supporting you with safe and sustainable chemical management”. the-ncec.com. Pristupljeno 2023-05-11.