Svoboda | Graniru | BBC Russia | Golosameriki | Facebook
Пређи на садржај

Simfonija br. 2 (Betoven)

С Википедије, слободне енциклопедије

Simfonija broj 2, D-Dur, opus 36, Ludviga van Betovena.

Nastala je i premijerno izvedena u vreme čuvenog majstorovog Hajligenštatskog testamenta u jesen 1802. godine, dokumenta o prvim velikim Betovenovim patnjama izazvanim otkrivenom gluvoćom u progresiji. Kao prkosni odgovor na te patnje i krupan korak napred u razvoju simfonijske muzike nastala je Druga Simfonija.[1]

Međutim, ona je jedno izrazito vedro, radosno delo, puno melodijske inventivnosti. Nespokojstva gotovo da i nema. Kritika je i prema ovom delu bila uzdržana.[2] Betovenovim savremenicima, ova je Simfonija ličila na zmaja koji iz usta bljuje vatru, a repom maše i razbacuje blato na sve strane. Na šta li im je tek ličila potonja Treća, Eroika? Četiri stava Druge Simfonije obrazuju celinu trajanja 34 minuta.

Prvi stav je sonatni Allegro con brio. Počinje ga snažna uvodna akordika koja već ukazuje na majstorovu Sedmu simfoniju. A zatim, u snažnom unisonu celog orkestra, na koji se nadovezuje izlaganje tema, već nailazimo na prve nagoveštaje Devete. Mada u ovom sonatnom stavu tematski materijal ima puno reljefnosti i masivniji zvuk, Betoven se u izlaganju tema, njihovoj razradi i rekapitulaciji, vraća stilu svojih prethodnika.

Drugi stav je vedri i raspevani Larghetto, koji objedinjuje intimnost i smirenu sreću.

Treći stav je konačno, pravi skerco. U jednom žustrom pokretu bočnih delova, osećamo prisustvo razigranih vilenjaka, koji prestrašuju jedan drugog. Za dirigente je ovo posebno interesantan komad, jer se u njemu svaka notna vrednost treba doslovno taktirati. Središnji trio deluje mistično i već ukazuje na postupak iz središnjeg dela skerca Devete Simfonije.

Četvrti stav, finalni Allegro, najpre nastavlja neobuzdano raspoloženje skerca, a zatim se pretače u jednu tipično Olimpsku vedrinu koja u veseloj završnici ukazuje na finale Osme simfonije.

  1. ^ Steinberg, M. The Concerto: A Listener's Guide. стр. 59–63, Oxford (1998).
  2. ^ Beethoven Symphony No. 2, Allmusic

Spoljašnje veze

[уреди | уреди извор]
МеђународнеДржавнеОстале