1 Dr. sc.Ivica Puljić, Neum Članak je objavljen i u zborniku radova III. hrvatskog žrtvoslovnog kongresaO žrtvama je riječ., Zagreb, 2006. HRVATSKE ŽRTVE U DRUGOM SVJETSKOM RATU I PORAĆU NA PODRUČJU ISTOČNE HERCEGOVINE 1. Činjenice koje traže objašnjenje Prema dosadašnjim istraživanjima na području istočne Hercegovine je tijekom Drugog svjetskog rata i zbog njega u neposrednom poraću na području istočne Hercegovine dosad registrirano preko 5000 žrtava iz hrvatskog naroda.1 Prema Općem šematizmu Katoličke crkve iz 1939. godine na ovim prostorima je živjelo nešto manje od 30 000 katolika Hrvata2 što svjedoči da je na ovom prostoru kroz to vrijeme stradalo oko 17% cjelokupnog hrvatskog pučanstva. Podaci o vremenu stradanja su još zastrašujući: istraživanja su pokazala da je tijekom samog rata stradalo 2551, a poslije njega čak 1864 osoba. Osim toga broj stradalih hrvatskih vojnika (u raznim vojnim formacija) iznosi 2277 a civila čak 2138. Iz podatak koji slijede razvidno je da je riječ o doista pravom genocidu u najstrožem smislu riječi jer je tijekom samog rata stradalo 683 hrvatskih vojnika a djece do 15 godina 684 i žena 817! Namjera o genocidu nad Hrvatima najbolje proizlazi iz stradanja klera: u postotku stradalo je 76,66% svećenika s ovog područja, što je prema dosadašnjim saznanjima najveći postotaka stradanja svećenika na hrvatskom govornom području.3 1 I. PULJIĆ - S. VUKOREP - Đ. BENDER, Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Humski zbornik, V, Zagreb, 2001., str. 86. U knjizi je imenom i prezimenom registrirano 4515 stradalih osoba. Uredništvo zbornika je zaprimilo priličan broj podataka o neregistriranim žrtvama u knjizi pa je njihov broj sigurno premašio 5000. 2 K. DRAGANOVIĆ, Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Sarajevo, 1939. Usp. podatke o cjelokupnoj trebinjsko-mrkanskoj na str. 176-177 te podatke o župi Nevesinje i dijelove župa Blagaj i Glavatičevo na str. i 170, 171 i 174. 3 Usp. podatke u knjizi A. BAKOVIĆ, Stradanja Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu, svećenici žrtve rata i poraća 1941-1945. i dalje, Zagreb, 1994. str. str. 248-250 i PULJIĆ - VUKOREP - BENDER, nav. dj., str. 86 i 690. s napomenom da su u prvoj knjizi navedena stradanja svećenstva u obje hercegovačke biskupije donesena skupa. 2 Dok su stradanja pravoslavnog i muslimanskog življa na ovom prostoru za trajanja komunističke Jugoslavije ne samo marno istražena nego su rezultati tih istraživanja znatno preuveličavani4 u dnevnopolitičke svrhe,5 stradanje Hrvata koji su pretrpjeli neusporedivo veće gubitke se samo usputno spominjalo, kao, uostalom i drugdje na području bivše države.6 Istraživanje stradanja Hrvata na ovim prostorima bilo je zapravo sumnjivo pa i kazneno djelo te mu se ozbiljnije pristupilo tek nakon demokratskih promjena u čemu se prilično okasnilo: mnogi svjedoci su ponijeli istinu sa sobom u grob.7 2. Kulminacija međunacionalnih sukobljavanja neposredno pred izbijanje rata Navedeni zastrašujući podaci zahtijevaju podrobnije objašnjenje specifičnih okolnosti u kojima su stradavali Hrvati istočne Hercegovine tijekom Drugog svjetskog rata i zbog njega. Međunacionalne i međuvjerske tenzije na području istočne Hercegovine bile su naglašene tijekom čitave povijesti.8 U vrijeme 4 Već je T. Kurtović otvoreno priznao: "Nekritička isticanja nekih događaja pri pisanju hronika i memoara o narodnooslobodilačkom ratu mogu da utiru put šundu u ovoj oblasti…" Uvod u knjigu D. KOMNENOVIĆ – M. KRESO, 29. hercegovačka divizija, Beograd, 1979., str. 36. 5 Usp. samo neka pozamašna izdanja: Hercegovina u NOB, Vojno Delo, Beograd 1961., čija su daljnja 3 sveska objavljena 1986. u Beogradu, zatim Pali u borbi za slobodu, Čapljina – Neum 1941.-1945., Čapljina, 1984. (izdana kao 3. spomen-knjiga), A. BELOVIĆ, Pali za slobodu, borci NOR-a i žrtve fašističkog terora stolačkog kraja 1941-1945. godine, Mostar 1989., R. PAPIĆ, Hercegovina u revoluciji, Sarajevo, 1985., B. SLAVIĆ, Popovo polje u narodnooslobodilačkoj borbi, Trebinje, 1986., Sjećanja boraca stolačkog kraja, SUBNOR Stolac, tom. I. izdan u Ljubljani 1984. a II. u Beogradu, M. RAKO – S. DRUŽIJANIĆ, Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, Split, 1987., D. KOMNENOVIĆ – M. KRESO, 29. hercegovačka divizija, Beograd, 1979., V. IVKOVIĆ, Nevesinje 1941. Ljubljana, 1980. i isti autor Nevesinje 1942., Beograd, 1985. itd. 6 "O nama Hrvatima su redovito pisali drugi, poglavito naši neprijatelji..." A. BELJO, YU-GENOCID, Bleiburg, Križni put, Udba, Zagreb – Toronto, 1990., str. 17. 7 Ističemo knjige: M. NJAVRO, Stradanja 1941. -1953., Zagreb 1998. i I. PULJIĆ - S. VUKOREP - Đ. BENDER, Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Humski zbornik, V, Zagreb, 2001. 8 Hrvati su na ovom prostoru autohtoni narod. Koncem XII. stoljeća u prodoru srpskog velikog župana Nemanje počinju prvi sukobi sa Srbima čije je pravoslavlje ovdje bilo od samih početaka vrlo agresivno pa su katolici na području kneževine Trebinje skoro iščezli prije pada pod Turke. Anonimni putopisac s prijelaza XIII. u XIV. st. piše: "U ovom primorskom kraju stanovnici su čisti katolici, jednako kao Latini. Drugi pak ovog kraljevstva i kralj su nevjerni raskolnici i zbog toga jako progone katolike i vrlo često razaraju i nište 3 Kraljevine SHS i Jugoslavije pritisci na Hrvate u istočnoj Hercegovini su se pojačali. Naime Istočna Hercegovina je svojim položajem i nacionalnom izmiješanošću predstavljala je nacionalni interes od vitalnog značenja za sve narode koji su ovdje imali svoje pripadnike te se našla u njihovom samom sjecištu. Hrvati žele po svaku cijenu opstati na ovim prostorima i očuvati veze s ostalim hrvatskim krajevima. Srbi žele isto tako po svaku cijenu prostore do Neretve uklopiti u svoju državu i to drže vitalnim nacionalnim interesom. Muslimani isto tako imaju vitalni interes izbiti na more i tako prekinuti izolaciju od islamskog svijeta s kojim bi morem komunicirali.9 Ovakva situacija je poticala posebno srpske nacionalne krugove da svakovrsnim šikaniranjem oslabe hrvatski element na ovim prostorima.10 Spomenuta nasilja podigli su nacionalne i vjerske tenzije pa već i prije izbijanje rata skoro da nije bilo nacionalnih i vjerskih skupova na kojima nije dolazilo međusobnih okršaja. Domaćinstva Hrvata u osamljenim mjestima preko noći su uništavana, a pripremao se i plan likvidacije Hrvata s čitavog područja čim rat plane. Podizane su zgrade pripremljenih vješala poput one nazivane 'silos', na Modriču. Sumnjivo je bilo i 'istraživanja posebnih mušica' u jamama, a zapravo su državni službenici pravili popise i rasporede Hrvata koji će u koje biti ubačeni. 11 Zato i ne čudi činjenica da se na ovom prostoru odmah na početku rata u vrijeme apsolutnog bezvlađa zaigrao krvavi pir. Prvi Hrvati stradalnici s ovih prostora su bili vojni obveznici koji se nisu htjeli odazivati na pozive, kako na služenje vojnog roka tako i u crkve Latina, napadaju crkvene veledostojnike, robe ih i mnoga neopisiva zla čine, pa su zbog toga navedene crkve siromašne."O. GORKA, Anonymi descriptio Europae Orientalis... anno 1308, Krakov 1916., str. 30s. K. DRAGANOVIĆ, Croatia sacra, 1943., str. 117-118. D. MANDIĆ, Bosna i Hercvegovina, III., str. 453-454. Isti, Sabrana djela 5., Toronto-ZürichRoma- Chicago 1982., str. 535. Pritisci su se ovdje kao nigdje nastavili tijekom cijele turske vladavine. Usp. obilje podataka: K. DRAGANOVIĆ, Massenübertritte von Katholiken zur "Orthodoxie" im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Tuerkenherschaft, Rim, 1937. prijevod Masovni prelazi katolika na pravoslavlje, Mostar, 1991. 9 Usp. o tome opširnije: Ž. RAGUŽ Hercegovina, srpske tendencije u nacionalnom razvoju muslimana, Stolac 1997. 10 "Srbi su na razne načine uspijevali da uvijek budu na prvom mjestu i u svakom slučaju privilegirani. To će godinama i godinama trajati. I uvijek su to znali katolicima i muslimanima i otvoreno do znanja staviti" piše stolački župnik u svojim zapamćenjima. T. VUKŠIĆ (priredio), Stolački kraj i njegovi ljudi u zapamćenjima monsinjora Andrije Majića (1892.-1978.), Humski zbornik, IV., I PULJIĆ - P. RAGUŽ, Stolac u povijesti i kulturi Hrvata, str. 230. 11 Pred dovršenje spomenute zgrade na Modriču i njezino "opremanje" rekvizitima za vješanje otpušteni su zidari Hrvati. – Usp. VUKOREP, HZ IV. - STOLAC, str. 329. s bilješkama. 4 rezervu. Dezerteri iz jugo-vojske su se probijali pješice stranputicama kroz velike opasnosti12 od kojih su ipak neki uspijevali doći svojim domovima. Domalo je zločine počinila jugo-vojska u raspadanju. Motorizirani njezin dio je krenuo preko Dubrava u pravcu Stoca i Ljubinja gdje je na 14. travnja 32-godišnji Stanko Šutalo Jozin pao kao prva hrvatska žrtva ovih krajeva u borbi. Otpor je prisilio jugo-vojsku da promijeni smjer kretanja. Veće stradanje izazvali su u isto vrijeme bilećki pitomci13 13-15. travnja 1941. prodorom preko Popova i Hrasna do Čapljine.14 Dijelovi te dobro naoružane i uvježbane družine iskrcavali su se odmah pri susretu s prvim hrvatskim selima počevši od Zavale i Ravnoga preko Hutova i Gabele te su 'ispitivali' i mučili neizbjegle uglednije mještane i pljačkali sela. U spomenutim akcijama jugo-vojske domaći srpski pojedinci pružali su popise Hrvata susjeda koje treba likvidirati i u tomu otvoreno sudjelovali.15 To je nadolilo ulje na žeravicu predratnih pritisaka što je pokrenulo nekontroliranu osvetničke akcije do utvrđivanja NDH-vlasti koje će domalo NDH-vlasti nazvati 'takozvanim' i 'divljim ustašama'.16 12 "… počelo je dezertiranje s albanskog fronta. Ne samo da su žandarmi dobili zadatak da hvataju dezertere već i KP u Crnoj Gori stvara zasjede za njihovo hvatanje." R. PAPIĆ, Hercegovina u revoluciji, Sarajevo, 1985., str. 66. "Narod iz vojske vraća se kućama mnogi puno izmoreni pješačenjem od po 4 – 5 dana – čak iz Crne Gore i Albanije – pripovijedajući u kakve su pogibli na tom putu zapadali od srpskog i crnogorskog življa po njihovim selima, koje je bilo i bijesno zbog pada Jugoslavije," ZOVKO, nav. dj., str. 288. 13 "Njihov komandant, major Popović, sa kojim mi imamo veze(!), dobio je zadatak da oslobodi Čapljinu i prugu do Čapljine. On je pošao s pitomcima vozom do iza Huma, a onda u razrijeđenom streljačkom stroju duž pruge sve do Čapljine…" PAPIĆ, nav. dj., str. 65.-66. Pisac, dakle, svjedoči, o povezanosti i srpskih komunista s navedenim zločinom! Iscrpnije podatke o dolasku pitomaca u Čapljinu nalazimo u fasciklu u Arhivu SUBNOR-a u Čapljini. 14 180 pitomaca pod vodstvom kapetana Milana Janketića… poručnika Mladena Dušanića, poručnika Ljubomira Vasića i narednika Dušana Dokmanovića… Pitomci su se po naredbi mjesnog zapovjedništva u Trebinju Papadića imali združiti s odredom, koji je obrazovan u Trebinju, radi umirenja Čapljine, pod zapovjedništvom majora Pletikose. Također u tom odredu bili su kapetani Đurišić i Jokanović… Pred vlakom je išla jedna motorna terezina, zatim mašina s jednim vagonom u kojem je bio top s 15 pitomaca, a iza ovoga je išlo 30 vagona pitomaca i vojnika". Izvješće Kotarske oblasti Čapljina od 10. travnja 1941. DIZDAR - SOBOLEVSKI, nav. dj., str. 213-216. BELJO, nav. dj., str. 20. 15 Usp. VUKOREP, HZ IV. - STOLAC, str. 330-331. DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav. dj., str. 157-158. M. NJAVRO, Stradanja 1941. -1953., Zagreb 1998., str. 10-12. 16 Kao ilustraciju stanja koje je izbjeglo državnoj kontroli, navedimo dijelove izvještaja vrhovnim državnim institucijama Posebnog Poglavnikova opunomoćenika za Veliku župu Hum (Mostar) i Dubravu (Dubrovnik) od 5. lipnja 1941. godine o tim zlodjelima "takozvanih ustaša", kako ih i on naziva i za koje kaže kako se u njima okupilo "ljudstvo bez ikakva izbora. Komunisti, notorni alkoholičari i t d. napravljeni su preko noći ustašama…." Svatko im se bojao izaći na put pa i tek formirane i neustaljene vlasti: 5 Uglavnom se do sada prešućivalo i umanjivalo zločine koje su ovom prilikom počinili muslimanski pojedinci i grupe svaljujući svu odgovornost na one iz hrvatskog naroda. Povijesna je istina da je srpsko pučanstvo od općeg pokolja planiranog za Vidovdan 27. lipnja spasila upravo intervencija NDH-vlasti u nastojanju i Katoličke Crkve.17 Učvršćenjem NDH-vlasti i uspostavom oružničkih postaja u svim važnijim mjestima te domobranskih vojarna u većim gradovima prestala su nasilja i neko vrijeme zavladala sigurnost.18 Službene NDH-vlasti su prema Srbima u ovim krajevima u početku pokazale zavidnu visinu tolerancije, obuzdavale ekstremističke nasilničke poteze pojedinaca kažnjavajući ih čak i smrću!19 3. Stradanja Hrvata tijekom rata Prava stradanja Hrvata počela su širenjem četničkog i partizanskog ustanka. U počecima bi se na ovom području doista moglo govoriti o četničko-partizanskim pokretima koji su se, bar u odnosu prema Hrvatima, 20 jedva uopće razlikovali ne niječući međusobna sukobljavanja.21 Oba "Predstavnici vlasti i drugi bijahu toliko moralno utučeni, da iz straha pred ustašama o događajima nisu slali nikakve izvještaje…" Bilo je ipak i onih koji su se usudili dići glas: "Ugledni građani, svećenici, činovnici, pa čak i ozbiljni ustaše tužili su se na postupke i držanje ovih 'nazovi ustaša' …" - piše spomenuti Posebni Poglavnikov opunomoćenik. Kopija dokumenta se nalazi u Dokumentaciji o stradalnicima. 17 Usp. izvještaj Posebnog poglavnikovog opunomoćenika za župe Hum i Dubravu (Mostar i Dubrovnik) nakon koje je uslijedila direktna Poglavnikova intervencija te preporuka uprave mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske biskupije župnicima da izdaju potvrde o fiktivnom 'prijelazu na katolicizam' svakom Srbinu koji to zatraži da bi im se spasilo živote. Ova inače u sebi humana i pozitivna gesta iskorištena je doskora kao izlika za optužbu Crkve. Tako stolački župnik piše: "… skoro žali Bože da je ovo uopće urađeno. Neka ipak vide da im je Crkva Katolička htjela pomoći," ZOVKO, Humski zbornik IV., str. 289. Potvrdu muslimanskih zločina nad Srbima u NDH-formacijama na području Dubrava, Poprati, Ošanića, Berkovića, Poplata, Čavša, Hutova te na području Nevesinja i Gacka: Sjećanja boraca stolačkog kraja I., str. 88., bilj. 3., str. 93., 96-98, 114, 206, 601, svezak II., str. 603. i 607 i dr. BELOVIĆ, nav. dj., str. 476., bilj. 35. i 37., str. 478. bilj. 51. Hercegovina u NOB II., str. 50, str. 69-77. Monografija Hutovo, str. 213-214. 18 T. KURTOVIĆ: "Mirovanje prema okupatoru bila je najveća slabost u jesen četrdesetprve." D. KOMNENOVIĆ –M. KRESO, Dvadesetdeveta hercegovačka divizija, Beograd 1979., str. 7. 19 Hercegovina, 7-8/1990. str. 122. Povijesna je istina koje se na da zaobići da su na onom prostoru gdje su muslimani bili većinsko pučanstvo zločini bili češći i teži i da je tamošnje hrvatsko pučanstvo pružalo zaštitu Srbima koliko je moglo. Usp. PULJIĆ VUKOREP - BENDER, nav, dj., str. 23, bilj. 72 i 73, zatim 535, 665-666. i dr. 20 Komunistička poratna literatura piše da je na prostoru istočne Hercegovine prije oformljen partizanski pa onda četnički pokret te 'oslobodilačke akcije', pripisuje partizanima a sve zločine (tijekom njih!) četnicima i fašistima! Iz povijesti stradanja 6 pokreta su tek stvarala svoju viziju budućnosti22 i na ovom području su lako čitave jedinice prelazile iz jednih u druge formacije!23 U lipnju 1941. Srbi istočne Hercegovine su se javno digli na ustanak.24 Četnici su definirali kao cilj stvaranje etnički čiste Velike Srbije25 možda u nekakvoj obnovljenoj Jugoslaviji,26 ali svakako "očišćene od katolika i muslimana" koje treba "uništiti bez izuzetka i bez sažaljenja…. u jednom revolucionarnom zamahu." 27 Spomenute srpske oružane formacije na ovim prostorima su odmah krenule putem istrjebljenja Hrvata i to cijelog naroda bez razlikovanja hrvatskih vojnika, civila, žena, djece… O silovitosti i beskrupuloznosti ovih akcija pišu i srpski povjesničari nazivajući protagoniste 'jamarima' koji su Hrvata iz tog razdoblja vidimo da su ih počinili partizani pripisujući to kasnije četnicima! Usp. opis stradanja Boška – Boke Kuzmana i Marte Goluža u knjigama Pulčjić- Vukorep Bender, Stradanja, str. 127. i 293. i BELOVIĆ, nav. dj., str. 408. Akcija u Borču u kojima je stradao veći broj Hrvata civila bila Titov plan koga su izveli najpoznatiji partizanski zapovjednici s oko 3000 partizana. Usp. Ž. RAGUŽ Hercegovina, srpske tendencije u nacionalnom razvoju muslimana, Stolac 1997., str. 196. Stolački župnik Zovko je za mučeništvo svusjeda župnika Bakule iz Gornjeg Hrasna zapisao u kronici: "30. travnja 1942. uhvatili Srbi odmetnici bilo četnici – bilo partizani – bir ćup – bir boja…" ZOVKO, nav. dj., str. 296. 21 O sukobima partizana i četnika pišu opširno u navedenoj knjizi KOMNENOVIĆ – KRESO i dr. Treba ipak naglasiti da je direktiva "svim partizanskim odredima" glasila: "S četnicima i drugim oružanim formacijama, koje nisu neprijateljski raspoložene prema partizanima, treba podržavati prijateljske odnose…" Usp. M. IVEZIĆ, nav. dj., str. 64. Te razlike nisu u početcima bile toliko naglašene, bilo je dapače takvih neslaganja i u samim četničkim redovima! Usp. N. ŠEHIĆ, Četništvo u Bosni i Hercegovini (1918-1941) – politička uloga i oblici djelatnosti četničkih udruženja, Sarajevo 1971. 22 J. TOMASEVICH, War and Revolution in Yugoslavia 1941-1945 – THE CHETNIKS, Stanford University Press 1975. koja je prevedena (N. Petrak) i popraćena uvodnim poglavljima u Zagrebu 1979. pod naslovom: Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941-1945. 23 U lipnju 1942. četnička je opcija prevladala, stolački partizanski bataljun se rasformirao, samo su 37 kao partizani otišli u Bosnu a ostalih oko 700 je jednostavno prešlo u četnike! Sjećanja boraca stolačkog kraja II., str. 19-20. 24 Obično se uzima "24. juna 1941." kao dan njihova ustanka ali se navode i drugi datumi. PAPIĆ, nav. dj., str. 331. IVKOVIĆ, Nevsinje 1941, str. 212, 216-218. Dakako da četnici zasluge pripisuje sebi, a partizani sebi! DANILOVIĆ u zborniku: Hercegovina u NOB, str. 37. 25 "Prvi u tom nizu dokumenata nedvojbeno je projekt dr. Stevana Moljevića 'HOMOGENA SRBIJA' od 30. lipnja 1941." DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav. dj., str. 37. RAGUŽ nav. dj., str. 190-191. s bilješkama. 26 Draže Mihajlović 20. prosinca 1941. ističe među ciljevima zapovjednicima u Crnoj Gori: "Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnički čistu, u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Srema, Banat i Bačke…" TOMASEVICH, nav. dj., str. 158159. 27 Zaključci jednog četničkog sastanka u Trebinju. RAGUŽ, nav. dj., str. 202-203. 7 bili "poremećene osobe".28 Iz konteksta poratne komunističke historiografije vidi da su se u ostvarenju proklamiranih četničkih ciljeva na ovom prostoru upravo isticale partizanske jedinice!29 Nepristraniji komunistički pisci pišu da je to bila "krupna slabost organizacije, ali i zabluda koja je odnosila živote".30 Susrećemo ipak i otvoreno priznanje da jedan od najvećih zločina Srba nad muslimanima na Dabru nisu počinili četnici!31 Čak je i Tito pisao Đilasu 28. prosinca 1941. o četničko-partizanskim odnosima u Bosni i Hercegovini: "Često se ne može poznati, ko je četnik, a ko partizan, ne samo zbog odela već i zbog mentaliteta i političkog shvatanja".32 Tkogod se pokušao oprijeti zadanom cilju, snosio je posljedice.33 Akcija srpskih formacija istrebljenja Hrvata s ovih područja počela je u lipnju 1941. bacanjem žive grupe pratidžija34 prigodom njihova povratka s planina u jamu. Domalo su se susjedni Srbi okomili i na planištare, također civile. Započetu akciju likvidacije oko 30 osoba prekinula je domobranska 28 "Bili su kao poremećene osobe, čudnog izgleda. Oni stalno maštaju o krvi i osveti." Priznaju ubojstva ne samo zarobljenih domobrana nego i civila: "Dolazim dolje, i vidim mrtva starog Mujačića, i njega je ubio, sigurno bez ikakvog razloga, Krsto Komnenić." PAPIĆ, nav. dj., str. 75. i 90. 29 Izvršitelje zločina se zove "narodnooslobodilačka vojska… narodna vojska... " a akcije "narodna borba… prvi odbor u junu" i dr. Todo Kurtović u predgovoru nav. knjige KOMNENOVIĆ –KRESO, str. 7. 30 Todo Kurtović u predgovoru nav. knjige KOMNENOVIĆ –KRESO, str. 13. U boračkim izdanjima se ti zločini nad Hrvatima i muslimanima nazivaju 'lijevo skretanje' te da su zločini i likvidacije vršene "i bez obrazloženja pred narodom… odluka su donosila pojedina rukovodstva bez konzultovanja s poznavaocima prilika u tom kraju…" a "propusti za onu situaciju nisu bili mali". PAPIĆ, nav. dj., str. 118., 141. i 269. 31 A. V. BELOVIĆ, Pali za slobodu – borci NOR-a i žrtve fašističkog terora stolačkog kraja 1941-1945 godine, Mostar 1989., str. 11: "Istorijski su neodrživa neka tumačenja da su taj masakr izvršili četnici. U to vrijeme nije bilo četnika na ovom prostoru ni u kom obliku." Zapravo se u praksi često radilo o vještoj igri: Srbi, bilo četnici bilo partizani, su svojim susjedima muslimanima omogućavali povlačenje prema Trebinju ili Stocu, a onda su ih na tom putu masakrirali oni 'drugi'. 32 Zbornik Vojno-istorijskog instituta IV, knjiga 2., cit. prema: RAGUŽ, nav. dj., str. 195. IVKOVIĆ, Nevesinje 1942, str. 245-246. 33 Savo Belović koji nije dozvoljavao ubijanje hrvatskih civila ubijen je. VUKOREP, HZ IV. - Stolac, str. 334., bilj. 35. On je tek "posmrtno primljen u KPJ i proglašen narodnim herojem." SLAVIĆ, nav. dj., str. 160, bilj. 96. 34 Velik broj obitelji iz donje Hercegovine, tzv. planištari, izgonili su ljetnih mjeseci svoju i povjerenu stoku drugih domaćinstava, tzv. pobravičara, na planinama sjeveroistočne Hercegovine i jugoistočne Bosne. Oni od pobravičara koji su pratili stoku do planinskih odredišta zvali su se pratidžije. Iz jame je uspio osim Anka izaći i Spaso ali je on ponovno pao u ruke Srba kod Bančića, mučili su ga, nabili na kolac i pekli na ražnju te ostatke bacili u škrip. PULJIĆ - VUKOREP - BENDER, nav. dj. 21. i 291. Usp. opširnije u knjizi M. NJAVRO, nav. dj., str. 13-19. 8 jedinica pristigla iz Sarajeva.35 Dio je planištara izginuo i pri bijegu preko nevesinjskog područja. U isto vrijeme se između postaja Zavale i Uskoplja počelo i sa skidanjima s vlakova Hrvata koji su putovali za Dubrovnik koje su onda mučili i ubijali po okolnim vrtačama i bacali u jame.36 Napad na oružničke postaje bio je očit znak da je riječ o općem ustanku protiv NDH na ovim prostorima.37 Brojni oružnici su stradali ljeti 1941. u napadima na postaje u Divinu, Riljima, Fojnici, na Morinama, u Zovom Dolu, na Šipašni, na Batkovićima, Trusini, Kifina Sela, Begovića Kuli, Ulogu, Plani, Lastvi, Ljubomiru, Lukavcu38 i dr. Metom su odmah postali domobranski garnizoni. U partizanskim izvještajima od 28. kolovoza i 9. rujna 1941. i četničkoj kronici događanja čitamo da su na Berkovićima uhvatili i ubili 50 hrvatskih vojnika, u Suvoviću (Dabar) 6 te da se vode borbe na Trusini, Divinu, Fatnici, Zovom Dolu, Bijeljanima, Zaušju, Prijevoru, Ljubomiru, Bilećoj, Kifinu Selu, Lukavcu, Odžaku, Avtovcu Gacku, na Plani, Moskom, u trebinjskoj okolici i drugdje.39 Zarobljeni vojnici su masakrirani ili bacani živi u jame.40 Od stradanja oko 1 000 35 IVKOVIĆ, Nevsinje 1941, str. 172, 177-178., 185-188. i 196-198, 218-221. piše da je ove napade vršila "narodnooslobodilačka vojska" sa crvenim zastavama. Dakako, on niječe masakr: "Ustanici su otišli na položaje, a Umnjaci na pašnjake da napasaju stada. Niko ih nije dirao". Str. 172. 36 Konkretna imena stradalnika: PULJIĆ - VUKOREP _ BENDER, nav. dj., str 29-30, osobito bilj. 101. i 102 te DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav. dj., str. 210. 37 Napadače izvještaji zovu četnicima i pobunjenicima, poratna literatura ih drži partizanima koji su istakli crvene zastave na vijest da je Njemačka zaratila s "Rusijom". IVKOVIĆ, Nevesinje 1941., str. 136-137, 143-152. i 169-171. 38 Okolnosti i imena stradalnika vidi: PULJIĆ - VUKOREP - BENDER, nav. dj., str. 29-30. sa bilješkama. 39 Izvještaj o stradanju domobrana na Plani: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u NDH u prvim mjesecima hrvatske narodne Države – NDH na braniku nove Europe, Zagreb u lipnju 1942., str. 112, 113 i 114. U partizanskom izvješću od 6. rujna 1941. piše da se s Plane izvuklo oko 30 hrvatskih vojnika a da ih je 80 likvidirano. PAPIĆ, nav. dj., str. 268278, Usp. i Hercegovina u NOB I., str. 63 te PULJIĆ - VUKOREP- BENDER, nav. dj., str. 3032. Prema četničkoj kronici s hrvatske strane se borilo oko 2 000 vojnika, od toga je u borbi ubijeno 250-300 a zarobljeno pa likvidirano 200-250. 40 Komunistički pisci to opisuju "humanija". RADOVAN PAPIĆ, (nav. dj., str 91.-92.) piše da je iz Trebinja krenulo o. 800 domobrana. "Uspjeli smo da zarobimo 153 domobrana 6 oficira… nahranili ih, sačuvali im odjeću, uzeli samo oružje i municiju, držali im govor, svakome od njih dali po jedna letak… uputili smo ih u selo Beljake, i odatle dalje preko Korita i Gacka." Međutim u izvještaju od 6. rujna 1941. na str. 270. i u izvještaju Lepe Perovića delegata PK KPJ i Štaba NOPO za BiH, Zbornik… IV., knj. I. str. 220-225 stoji: “U borbi na Planoj zarobljeno je oko 80 hrvat. vojnika i veliki broj ustaša koji su pobijeni", u borbi kod Moska piše da je zarobljeno i ubijeno 200 ustaša – što očito nisu mogli bili ustaše nego domobrani! 9 domobrana iz Hutova zbog izdaje tabornika, potajnog komuniste Varaždinca Taboršaka spasila ih je samo brza akcija naoružanih mještana.41 Navedenim ustaničkim uspjesima hvale se i partizani i četnici, a bez prikrivanja se govori o uništavanju "neprijateljskog stanovništva" kao i likvidacija puka u Borču što jasno potvrđuje da je riječ o genocidu.42 Posebno uspješno je genocid izvršen na području Borča43 (Cerova, Jablanić, Klinja, Kovačići, Milarevo, Obadi, Obalj, Tomišlje), oko 60 Hrvata i nešto muslimana, uglavnom žena i djece koji su, spasivši se iz zapaljene kuće, krenuli prema Neretvi gdje su preživjele ubijali i bacali u Neretvu.44 Partizanski pisci nehotice priznaju da je to bilo djelo partizana, kao i stradanja ostalih enklava po nevesinjskom području!45 Učinili su u suradnji s četnicima i dogovorno s talijanskim generalima!46 41 I. PULJIĆ (priredio), monografija Hutovo, Mostar, 1994, str. 216. Usp. i PULJIĆ VUKOREP - BENDER, nav. dj., str. 33. i 42 Kaže se: "neprijateljskog stanovništva (podcrtao autor) uništeno je u ovoj borbi oko 1.000." PAPIĆ, nav. dj., str. 277. Usp. i str. 331. te IVKOVIĆ, Nevesinje 1941, str. 216-218. O borbama na Berkovićima Dušan Grk u ediciji Sjećanja boraca stolačkog kraja, str. 22-75. O tim oružanim akcijama piše se također s partizanske strane: "Operativni štab je bio opijen operativnim uspjesima naročito poslije likvidacije Borča" gdje su masakrirani civili! "Ustanici sa crvenim zastavama, likvidiraju i pale većinu žandarmerijskih stanica, preuzimaju Avtovac i upadaju u Nevesinje." PAPIĆ, nav. dj., str. 78, 131. i 141. Izvještaje i kroniku je objavio PAPIĆ, nav. dj., str. 268-278. Usp. i Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom IV., knj. 1, dok. br. 313 i Hercegovina u NOB, I., str. 63. 43 Opširno K. KONJEVOD u knjizi Konjevodi grupe autora, Zagreb 1991., str. 137-159. 44 NJAVRO, nav. dj., str. 22-30. PULJIĆ - VUKOREP - BENDER, nav. dj., str. 33-35. Usp. i monografijua Konjevodi, Zagreb, 1991., str. 160-165.. 45 IVKOVIĆ stradanja Hrvata početkom 1942. pripisuje doduše četnicima. Autor se izdaje kad kaže da su 'borci' izveli "čišćenje terena na pravcu Cerova-Mekoć" i doslovno piše: "Do 13. januara 1942. čete Kalinovačkog partizanskog odreda zauzele su Klinju, Jablaniće, Cerovu, Rastovac i Mekoće…" u čemu su sudjelovale dvije čete od "oko 80 boraca" dok je četnička brigada napadala "suprotnu stranu, od Ostrva i Trešnjevice preko sela Jezero i Porija u pravcu sela Tobić.". Str. 71-72. IVKOVIĆ, Nevesinje 1941, str. 364365. i Nevesinje 1942, posebno na str. 137-144. Stradanja Hrvata Bišine, Luke Kruševljana, Seljana, Dramiševa pripisuje zločine četnicima, a zasluge partizanima. O partizanskom zauzimanju Čitluka, Srednje Vode, Hrušta i Pridvoraca vidi: IVKOVIĆ, Nevesinje 1942, str. 79-81. U dodatku prve knjige: "Spisak žrtava fašističkog terora u Nevesinju 1941. godine" str. 378-383. uz svaku žrtvu dodaje: Srbin, Srpkinja…, od 171 stradalnika samo je naveden jedan musliman i nijedan Hrvat, a u popisu žrtava 1942. među 158. stradalnika ima dobar broj muslimana, ali Hrvata opet nema! IVKOVIĆ, Nevesinje 1942., str. 409-413. I to posredno potvrđuje da su Hrvati bili zapravo žrtve partizanskih zločina. 46 "Talijanski zapovjednik u Ulogu zabranio Oružničkoj postaji brzoglasni razgovor s vodom. Spoja već dva dana nema" – izvjestila je četvrta oružnička pukovnija. "Talijanske vlasti su dale izbjeglicama Hrvatima do znanja da nemaju zaštite talijanskih vlasti i da 10 "Očistivši" enklave srpske jedinice su nasrnule na sela dalje prema Neretvi počevši od Bakračuše47 preko Rabine, Žuberina, Dabrice, Žegulje, Gornjeg Hrasna do sela gornje strane Popovskog Polja i Bobana.48 Tako je crta sigurnosti hrvatskog življa već početkom jeseni 1941. narušena. Uspješne akcije genocida nad Hrvatima omogućile su zapravo talijanske vlasti i vojska. U svojim pretenzijama da svoju interesnu sferu prošire što dublje u unutrašnjost, talijanski generali su obilno koristili postojeću međunacionalnu napetost. U hrvatskom življu su gledali glavnu zapreku ostvarenju spomenutog cilja a dodatno ih je iritirao partizanski pokret u susjednoj Dalmaciji. Četničko vodstvo ih je uvjerilo da su oni jedini 'antikomunistička'49 organizacija a fiktivno su im obećavali ostvarenje njihovih želja u širenju na unutrašnjost. Zato su talijanski zapovjednici nastojali održavati dobre odnose s četnicima u istočnoj Hercegovini, obilno ih pomagali naoružanjem pa i plaćama kao svoje vojske!50 mogu bježati kuda znadu…" – izjavljeno je na skupštini u Kruševljanima. Usp. IVKOVIĆ, Nevesinje 1942, str. 72-76. Usp. o postupcima Talijana i str. 332-335. 47 U pismu srpskih partizana iz Hercegovine CK KPJ od 2. svibnja 1942. čitamo: "Poslije čišćenja sela Rabine i Žulja jedan naš udarni bataljun preuzeo je kontrolu druma Mostar-Nevesinje na prostoru Bišina-Grebak". PAPIĆ, nav. dj., str. 304. Usp. isto i IVKOVIĆ, Nevesinje 1942, str. 140-144. i 203-210. 48 I srpska historiografija priznaje da stradanje Dubljana "spada u značajnije posledice" Drugog svjetskog rata "jer se time unekoliko izmenio raspored Srba i Hrvata." M. S. FILIPOVIĆ – LJ. MIĆEVIĆ, Popovo u Hercegovini, Sarajevo 1959., str. 69. Usp. i SLAVIĆ, nav. dj., str. 104. "Narodni gnjev… kanalisala je, skoro od samog početka, Komunistička partija…" Autor progon Hrvata, većinskog pučanstva u Dubljanima (tu je bilo Hrvata 45 a Srba 15) piše kao o 'oslobodilačkom' uspjehu i uzdiže 'human' odnos prema zarobljenicima. Za mučenje neizbjeglih staraca 88-godišnjeg Mate Vukosavića (koji je podlegao mukama) i 83-godišnje Ivane Mihajlović koju su spasili Talijani, autor kaže da su ga učinile "nepoznate osobe". "Svu imovinu, koju odbjeglo stanovništvo Dubljana… nisu mogli ponijeti… razvukli su izgladnjeli povratnici… " Također i DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav., dj. str. 119. PULJIĆ - VUKOREP - BENDER, nav. dj., str. 36-37. 49 Kad je gradački župnik don Mitar Papac upozorio talijanskog zapovjednika u Hutovu na zlodjela nad Hrvatima, ovaj mu je odgovorio da treba ispitati tko to čini, četnici ili komunisti, iz čega izvjestitelj zaključuje: "Dakle, ako pale četnici, to onda nije nikakav prekršaj…!" Izvještaj Alojzija Vrčkovića od 23. VI. 1942. DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav. dj., str. 294. 50 PAPIĆ, nav. dj., str. 287-288. Četnički vođa Šantić u srpnju 1942. ističe: "Naša suradnja s Talijnaima odobrena je od Draže… u slučaju potrebe da negdje izvršimo napad na Talijane ili da napravimo kakovu sabotažu, treba nastojati da to ovi katolici i muslimani vrše, kako bi ih predstavili kao nevaljalce prema Talijanima...." DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav. dj., str. 304. i 305. O suradnji Talijana sa Srbima u Nevesinju vidi: IVKOVIĆ, Nevesinje 1942., posebno str. 20-24, 41-46. itd. Stolački župnik piše: "Daju im oružje (oko 6000 pušaka) hranu i plaću kao svojim vojnicima a sve to na koncu plaća jadni hrvatski narod… ubijaju svakog Hrvata katolika, ako ga potrefe u brdu… Srbi i Talijanima vele da to ne čine 11 Talijani su se proglasili kao 'zaštitnici mira i suživota' te s ovog područja odstranile sve hrvatske oružane snage i ostavili hrvatski živalj bez ikakve zaštite51 strogo kažnjavajući i same civile kod kojih nađu oružje.52 Talijanska vojska je 1. rujna 1941. zauzela sva kotarska mjesta, gradove i čvorišta a 7. rujna najavila izvanredne mjere na čitavom području. Srbi su, zavaravajući Talijane obećanjem da će priznati njihovu vrhovnu vlast nad čitavom Bosnom i Hercegovinom, organizirali mnoge sastanke s talijanskim zapovjednicima i pisali predstavke talijanskim vlastima, čak i Mussoliniju pa i Papi!53 Suradnja je bila usmjerena bez prikrivanja ne samo protiv Hrvata nego i njemačke vojske što razotkriva područje suradnje na kome su se susreli.54 Kako su zaredala nova stradanja nevinih hrvatskih i odvođenje mladića i mladih ljudi na temelju lažnih optužbi kao komunista u talijanske logore,55 narodni glavari su zahtijevali od najviših NDH-vlasti da ih zaštiti. I sam Poglavnik je jasno dao do znanja da ne može pomoći bez suglasnosti Talijana koji su pismeno odbili da se u Stocu stacionira jedna domobranska satnija.56 Obrana naroda spala je na samorganizirane, uglavnom starije ljude četnici nego partizani (komunisti)…" ZOVKO, nav. dj., str. 298-299. Talijansko zapovjedništvo piše u odgovoru na pritižbe Općem upravnom povjereništvu NDH: "Da bih bio precizan, na kraju tvrdim da, do sada četnici čine ono što ja hoću…" DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav. dj., str. 513. Prema jednom četničkom izvješću po odobrenju Draže Mihajlovića do 1942. primili su od Talijana "8 000 pušaka i preko 2 milijona rezervnih metaka". RAGUŽ., nav. dj., str. 202. Usp. i TOMASEVICH, nav. dj., str. 197. 51 Od još većeg zla su spašavale hrvatski živalj intervencije katoličkog svećenstva, posebno biskupa Čule to stolačkog i gradačkog župnika. Monografija Hutovo, str. 215. 52 U stolačkoj župnoj kronici je zapisano da Talijani Srbe naoružavaju a svaki Hrvat "ako se zateče s jednim puščanim nabojem bez dozvole, ide mjesecima u talijanski zatvor." Zatim: "Talijani se ne brinu apsolutno ništa za zaštitu sela – a ne daju ni dozvole da se može svijet bar naoružavati – nego mora kriti i zadnju patronu kao zmija noge. Našoj hrvatskoj vojsci Talijani ne daju da dođe u ove krajeve." ZOVKO, nav. dj., str. 291-292, 299. 53 DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav., dj. str. 94. Da nije riječ o suradnji isključivo s četnicima, jasno dokazuje što u pregovorima s Talijanima u Stolac dolazi Srbin Domazet "u talijanskom autu a na glavi mu komunistička zvijezda". ZOVKO, nav. dj., str. 295. 54 U Stolačkoj župskoj kronici nailazimo tajne suradnje Talijana i srpskih formacija prigodom stradanja jedne njemačke jedinice. "Talijanskim četama u Stolac je javljena pogibelj za Nijemce još prije nego je borba otvorena – ali oni su istom došli oko 3 i po sata popodne i to u njemačkim kamionima… kao iskreni saveznici." ZOVKO, nav. dj., str. 294. Zarobljene njemačke vojnike Srbi na Berkovićima zvjerski mučili, od 45. spasila su se samo dvojica koja su to posvjedočila kao i to da su na istom mjestu i u isto vrijeme talijanskim zarobljenicima "davali hranu kao i sebi." ZOVKO, nav. dj., str. 294. 55 Usp. PULJIĆ - VUKOREP - BENDER, nav. dj., str. 38-40. 56 "Po svoj periferiji, gdje graniče Srbi pravoslavni s našim hrvatskim svijetom, - narod je naš neprestano na straži s oružjem u ruci – po danu manje a po noći više – jer se očekuje uvijek navala četnika". Delegacije stolačkih Hrvata su išle moliti zaštitu na sve strane: u 12 (jer su mladi bili mobilizirani u hrvatske jedinice i službovali daleko od rodnog kraja) koji su neko odolijevali pokušajima proboja. Proslave koje su u čast dolaska Talijana priredili stolački muslimani iznijele su na javu da su se i oni u tajnim pregovorima priklonili Talijnaima i četnicima.57 Kako su muslimani bili inkorporirani u sve vojne i civilne strukture NDH i zauzimali mnoga vodeća mjesta.58 Muslimani su veoma rano počeli pregovore s Talijanima nudeći im suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom59 te svoj položaj u NDH-vlastima i vojnim formacijama obilno koristili u korist Srba,60 kako četnika tako i partizana,61 a u Dubrovnik, Trebinje, Mostar, Sarajevo, Zagreb… primio je jednu od njih čak i Poglavnik, ali sve je bilo uzalud, Srbi su harali hrvatska sela "potpomognuti nerazumljivim postupkom savezničke talijanske vojske, koja je u svakom koraku onemogućavala i nama samima i našoj hrvatskoj vlasti obranu ovih krajeva - a četnike primili kao svoje saveznike." ZOVKO, nav. dj., str. 291-292-293. 57 "Prilikom dolaska talijanskih postrojbi u Stolac, njima u čast, muslimani su ispekli 30 volova." RAGUŽ, nav. dj, str. str. 188-189. 58 Za načelnika općine u Stocu postavljen je npr. Omerbeg Rizvanbegović a Aladinića Osman Balavac, za zapovjednika ustaškog logora Nazif Žuna. Usp. i popis pripadnika ustaškog logora u Stocu: Hercegovina u NOB II., str. 49. Događali su se čak i apsurdni događaji: muslimani-ustaše i muslimani-oružnici činili su zločine i nad Hrvatima gdje su Hrvati bili u manjini optužujući ih kao "komuniste". PULJIĆ - VUKOREP - BENDER, nav. dj., str. 38-39. 59 Talijanima je bilo veoma važno širenje animoziteta muslimana prema Hrvatima. i radovalo ih je što su "u ogromnoj veličini (80%) antihravtski raspoloženi". Izvještaj talijanskog konzula iz Mostara. RAGUŽ, nav. dj., str. 196-197. i dr. 60 Muslimani su naivno upali u klopku suradnje. Zaharija Ostojić (za koga Draže Mihajlović kaže preko njega "celokupnim radom rukujem ja", TOMASEVICH, nav. dj., str. 218 piše u veljači 1943.) piše Draži Mihajloviću da mu muslimani šalju pozdravni telegram: "Još su kod mene i pišu rezoluciju. Pored ovog 'prijateljstva' ja istovremeno radim detaljan plan uništenja Turaka u čajničkom srezu…" U pismu zapovjedniku gatačkih četnika Ostojić piše o muslimanima: "Njihova sudbina je rešena a dani odbrojeni…" U isto vrijeme zavaravani muslimani stavljaju svu nadu u Dražinu zaštitu, Mustafa Mulalić piše: "Mogu vam reći da mi nismo imali boljeg i sigurnijeg zaštitnika od čiča Draže. Ni u vrijeme turskih namjesnika… " RAGUŽ, nav. dj., str. 202-203 i 225-226. 61 "… Miro Popara je nagovorio Halida Čomića, sekretara Partijske ćelije u Fatnici, da se primi dužnosti ustaškog tabornika za opštinu Divin, a grupu naših sigurnih omladinaca da se jave u ustaše i pri tome traže da im Halid bude tabornik." Halid u fragmentima svojih sjećanja piše: "Miro mi je iznenada pred oko 15 ljudi rekao da se primim za ustaškog tabornika na Divinu a ne za predsjednika opštine… U međuvremenu ja sam primio dekret potpisan od Ante Pavelića, a ni dan danas ne znam kako sam taj dekret i preko koga dobio…" PAPIĆ, nav. dj., str. 77., 87. i posebno 247-259. Usp. više podataka o mnoštvu ubačenih muslimanima skoro u sve strukture NDH u stolačkom kraju: Sjećanja boraca stolačkog kraja, I, str. 149-153. Npr. Sadeta Buzaljko je "kontrolisala prijem i otpremu pošte, učlanjena je u NOP. Od tada smo mogli pročitati sva povjerljiva akta i policijske potjernice. Sadetin brat, Ale Buzaljko Zakon, referent za pravne poslove u istoj 13 pogodnom momentu su izdavali i masakrirali svoje kolege Hrvate te prelazili u četnike i partizane.62 Uz pomoć muslimana u drugoj polovici travnja 1942. srpske jedinice63 su lako prodrle kroz crtu obrane od Barana preko Bitunje, Burmaza i većeg dijela Hrasna do Hutova i Popova. Hrvatsko pučanstvo iznenađeno ovim prodorom temeljito je opljačkano a određeni broj zaštitara i civila stradao. Dogovorom Srba i muslimana posredništvom Talijana 21. rujna 1942. za stolačkog gradonačelnika Jevđević je imenovao Mujku Kapića iz Prenja.64 Uviđajući u smrtnu opasnost po Hrvate Dubrava i Stoca stigla je hrvatska vojska iz Sarajeva u Mostar, ali su im Talijani spriječili i udaljili i iz Mostara! Kad su Srbi u drugoj polovici rujna uz dogovor s Talijanima počeli sustavno zauzimati Donje Dubrave, muslimani su odmah počeli s pljačkom i masakrom nad neizbjeglim hrvatskih civila staraca, invalidima, žena i djece… koje je čak zapovjednik Gutić morao uzeti u zaštitu!65 I jedni i drugi su se posebno okomili na katoličke svećenike i župske kuće.66 ustanovi… Preko ovih ljudi, a naročito Safeta Šefkića, kontrolisan je rad stvarnog predstavnika ustaške vlasti…" Str. 151. 62 "Četničke postrojbe i uz pomoć Talijana formirana muslimanska četnička milicija bili su plaćenički dio talijanskih oružanih snaga pod nazivom Dobrovoljačke protukomunističke milicije". "Četnici i muslimani bili su političko sredstvo u rukama 2. Talijanske Armate predviđeni da podupru ostvarenje talijanskih ciljeva o zaposjedanju hrvatske obale i hercegovačkog zaleđa." RAGUŽ, nav. dj. str. 189. Huso Murtić u povlačenju iz Sarajeva kroz Bosnu 1945. pobio na spavanju sve svoje kolege ustaše, pokupio njihove vojne knjižice, donio ih u XVII. brigadu X. Krajiške divizije – te odmah primljen u SKOJ! PULJIĆ - VUKOREP - BENDER, nav. dj., str. 42. 63 Srbi su ubijali i bacali u jame na Poplatu te otjerali "svakako oko 50-60.000 komada krupne i sitne stoke osim silnog pokućstva, ratarskog oruđa, vunene robe, hrane svake vrste…" ZOVKO, nav. dj., str. 296-298. NJAVRO, nav. dj., str. 137-139. Kako zasluge za proboj ove linije pripisuju partizani sebi očito su oni počinili i zločine nad Hrvatima! Sjećanja boraca stolačkog krtaja I., str 293-294. 64 RAGUŽ, nav. dj., str. 208. Usp i Sjećanja boraca stolačkog kraja I, str. 155. 65 RAGUŽ, nav. dj., str. 210-211. Usp. PULJIĆ - VUKOREP - BENDER, nav. dj., str. 45-46. Četnički vojvode Jevđević i Baćović izvještavaju Dražu Mihajlovića: "…svedoci smo bili najbestijalnijeg klanja dece od godinu dve dana, i to ne od pojedinaca nego od celih grupa." Cit. prema: RAGUŽ, nav. dj., str. 219. Ismet Šetka piše o pljačkih hrvatskih kuća u Dubravama. "Pljačkano je sve ono što je predstavljalo neku vrijednost, pa i sve drugo: drvene kuke za vješanje duhana, pocijepani opanci, polomljeni samari, sanduci, iznošena odjeća i drugo." Sjećanja boraca stolačkog kraja I., str. 171. PULJIĆ - VUKOREP - BENDER, nav. dj., str. 46-48 66 "Don Vid Putica, isluženi svećenik, starac od 83 godine (rođ. 1859.) u jedno oko potpuno slijep, ubijen je 1. rujna 1942. u župnom stanu u Prenju… 21. kolovoza 1942. ponovno napustio Stolac… 10. veljače 1943. napustile su bolnicu državnu u Stocu i časne sestre milosrcnice sv. Vinka… " piše stolački župnik. ZOVKO, nav. dj. str. 298-303. Usp. i dokumente: DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav. dj., str. 357. sa bilješkama. 14 Padom Donjih Dubrava Gornje Dubrave su se našle u okruženju te je hrvatsko pučanstvo masovno 28. i 29. rujna krenulo u izbjeglištvo kroz Vranjeviće preko Blagaja prema Mostaru. Stradao je velik broj civila a protjerano ih je između 10-15.000. Ismet Popovac je 3. studenog 1942. javio Draži Mihajloviću: "Sa naročitom pohvalom moram vam istaći prisnu suradnju muslimana i pravoslavnih u srezu stolačkom iz kojega je zajedničkom borbom muslimana i pravoslavnih izbačen vas hrvatski živalj".67 Srbi su 12. listopada 1942. zauzeli i zapalili hrvatska sela u Bobanima: Beleniće, Kijev Dol i Golubinjac zatim sela Češljare i Orahov Do 1. i 2. veljače 1943. te tom prigodom sve opljačkali i masakrirali sve neizbjegle Hrvate.68 Talijanske su jedinice radi farse izlazile na mjesta zločina čiji su tragovi brižno uništavani žurno krili tragove zločina.69 Nova crta obrane hrvatskog življa uspostavljena je na 'štreki' od Zavale do Brštanice i na Budisavini i Deranskom Blatu. Srpske su se grupe pa i jedinice uz znanje Talijana lako zalijetale sve do Neretve.70 U Višićima su najteži zločin počinili 6. listopada 1942. Srbi i muslimani71 u suradnji kada je stradalo 16 Hrvata,72 zatim u Čeljevu i Gnjilištima 2. kolovoza 1943. te počinili nad civilima zločin većih razmjera u Svitavi 23. veljače 1943. kamo su na jeku pucnjave krenuli u pomoć oružnici s Cerovice ali ih je spriječio talijanski zapovjednik. U selu su našli "po stajnim kućama, pred kućama i iza zidova 20 osoba mrtvi i 6 ranjeni" - prema izvještaju Oružničke postaje u Donjem Hrasnu.73 67 VUKOREP, HZ IV. - STOLAC, str. 360. Usp. i pismo Mihajloviću i dr. Ismeta Popovca o suradnji muslimana s četnicima. RAGUŽ, nav. dj., str. 197-198., bilj. 328., 216-217. 68 DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav. dj., str. 132, 454-456. U tim su selima sve zatekle Hrvate "šamarali i batinali, palili i žarili…" i neke ubili. SLAVIĆ, nav. dj., str. 225. 69 Četnički vojvode ističu Draži Mihajloviću da su u mjestima gdje su počinili zločine pred Talijanima "tragovi masakra odmah uklonjeni". DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav. dj., str. 129. i 131. 70 NJAVRO, nav. dj., str. 133-136, 150, 173-174, 177-178. 71 Prema dokumentu iz Arhiva Hercegovine u pokolju su uz Srbe sudjelovali i višićki muslimani RAGUŽ, nav. dj., str. 212. 72 "Ubijeni su ovi: Boras Franjo, glavar sela, zaklan nožem, Manda Boras, žena mu, zaklana, Jaka Boras, kći mu, zaklana, Nikola Falak, zaklan, Anđa Falak, zaklana, Stojka Ivanković, zaklana, Andrija Ivanković, ubijen puškom, Božica Malić, zaklana, Anica Cvitanović, zaklana, Miško Malić ubijen, Boško Malić ubijen, Mara Blažević ubijena, Kata Krešić ubijena, Pero Raič zaklan, Marija Raič zaklana, Luca Ljiljanović, puškom ubijena" piše u kotarskom izvještaju. Do 11. listopada ovdje je ubijeno 76 osoba. DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav. dj., str. 132. NJAVRO, nav. dj., str. 146-149. RAGUŽ, nav. dj., str. 212. 73 NJAVRO, nav. dj., str. 156-158, 171-172. DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav., dj. str. 477480. "Četnici su 1942. godine izvršili pokolj oko 100 osoba, većinom žena i djece u Dubravama i više od 40 osoba selima Višići i Svitava." Hercegovina u NOB I, str. 213. 15 U Ravno je još 29. ožujka upalo došlo oko 180 Srba nasuprot kojih je stajalo samo 20 oružnika do dolaska Talijani koji su os svega samo razoružali dva oružnika, a srpske postrojbe su bez protivljenja Talijana opljačkali katolike u Čvaljini i vršile zločine.74 U prodoru Srba pod vodstvom 'slavnih' partizanskih zapovjednika Šegrta, Hamovića, Radovića i Kovačevića u noći 23./24. rujna 1943. Ravno temeljito stradalo.75 Stradanja Hrvata donje Hercegovine privremeno će biti zasutavljena kapitualcijom Italije 3. rujna 1943. i odlaskom Talijana a dolaskom njemačke vojske na ove prostore.76 Hrvati se djelomično vraćaju u Stolac i sela. Zbog njemačkog oštrog stava većina Srba i muslimana sada i formalno masovno prelazi u partizanske jedinice. Polovicom listopada 1944. započelo je stradanje Hrvata i u neumskom području koje je jedino do tada bilo prilično pošteđeno. Partizanske jedinice su odlučile na Vukovu Klancu prekinuti odstupnicu njemačkim postrojbama pa se ovaj lokalitet pretvorio u jedno od najvećih stratišta Hrvata jer su u njemačkim jedinicama na ovom prostoru bili uglavnom hrvatski mladići iz raznih krajeva Hrvatske. Prema nekim partizanskim izvješćima njihove jedinice su ovdje "ubile ili zarobile 3070 neprijateljskih vojnika", samo dio "oko jedne trećine" od 4500 vojnika koji su se ranjenicima pokušavali probiti od Dubrovnika prema Metkoviću.77 Preostalo pučanstvo Popova se uglavnom preko Hutova povlačilo prema Gabeli pa prema Mostaru, istočnohercegovački partizani, uglavnom Srbi, ovdje su zatekli "skoro samo starije ljude, žene, djecu i djevojke", u njihovim izvorima susrećemo na malom prostoru od Zavale do Turkovića čak 283. zarobljenika i 85 ubijenih 'vojnika'.78 Mlađe ljude i civile ovi partizani su prividno mobilizirali te ih stavljali u prethodnicu da ili s leđa ubijali.79 Sudbina izbjeglih u Dalmaciju sad je bila doista teška. Preuzeli su ih oni pred kojima su izbjegli kao ispred 74 DIZDAR – SOBOLEVSKI, nav., dj. 503-506. O partizanski zločina čitamo o tom događaju u istom djelu: "U borbi je ubijeno 56, zarobljeno 80…", te kako su partizani "pokazali vrlo veliku stegu. Nisu pljačkali ni ubijali"! Oba citata: SLAVIĆ, nav. dj., str. 273-274. i bilj 13. 76 Nijemci su npr. 24. VII. 1943. strijeljali 7 pravoslavki u Opličićima i nekoliko muslimana na Aladinićima. Izvještava Veliku župu Dubrava kotarski predstojnik Safeta Šefkić, koji je doskora prebjegao partizanima, kopija u Dokumentaciji o stradalnicima. 77 Opširno o borbama na Vukovu Klancu: M. RAKO – S. DRUŽIJANIĆ, Jedanaesta dalmatinska udarna brigada, Split 1987., str. 182-204. te KOMNENOVIĆ KRESO, nav. dj., str. 362-363. 78 KOMNENOVIĆ – KRESO, nav. dj., str. 258. 79 SLAVIĆ, nav. dj., str. 372. Usp. opširnije PULJIĆ - VUKOREP - BENDER, nav. dj., str. 53. 75 16 četnika u partizanskoj odjeći. Najveći dio su poubijali prilikom vođenja i nakon osuda u Ljubinju.80 Prema hrvatskim civilima koje su na svim našim prostorima zatekli istočnohercegovački, tj. srpski i muslimanski partizani, odnosili su se krajnje neprijateljski pa i zločinački. Svi koji nisu osuđeni prijekim sudom na strijeljanje, osjetili su sve divljaštvo 'osloboditelja' u kaznama i maltretiranjima koja se ne daju izbrojiti. Optuživani su i ispitivani da li su im članovi u neprijateljskoj vojsci uz najteža mučenja, upotrjebljavali su čak i svojevrsnu 'električnu stolicu'. Pljačkali su nemilosrdno i prepuštali puk smrti od gladi. 81 Zbog toga se dobar dio mladića i mlađih ljudi koji se nisu uspjeli izvući krio po brdima i vrletima kamo su ih u poratnim godinama hvatale i ubijali racije novih vlasti. Žurnim bijegom iz rodnog kraja za hrvatsko pučanstvo je započeo dugotrajni mučenički uspon na Kalvariju.82 Glad je bila najvjernija pratilja a neadekvatan smještaj uzrok haranja ratnih zaraza. Kako je državna pomoć bila nedovoljna čak i djeca su obavljala teške poslove na posjedima imućnijih mještana po Slavoniji za koricu kruha. U susjednoj Dalmaciji bilo je još i gore. Kako su Talijani bili omraženi kod ovog pučanstva kao okupatori, ono je nasjedalo na četničku propagandu te izbjeglice držalo komunistima i "jamarima" pa je nerijetko omogućavalo partizanskočetničkim zločinačkim grupama da njihova ruka dohvati hercegovačke izbjeglice čak i na udaljenom Pelješcu! Po svemu sudeći oni su Srbima dojavljivali i povratke pojedinaca i grupa u rodna mjesta prisiljene glađu.83 4. Križni put Za Hrvate istočne Hercegovine koji su izbjegli u daleke krajeve Križni put je bio doista težak. Uglavnom su završili u nekoj od kolona i marševa smrti. Za većinu zarobljenih u Bleiburgu nažalost ništa se ne zna. Najveći dio ih je odmah mučenički završio život po slovenskim šumama jer ih je većina u slovenskim logorima posljednji put viđena.85 Najveći dio preživjelih zarobljenika krenuo je iz slovenskih logora prema Zagrebu a 84 80 PULJIĆ - VUKOREP BENDER, nav. dj., str. 53-54. Partizani su upotrebljavali i pravu 'električnu stolicu' na kojoj su mučili žene prigodom ispitivanja. Monografiji Hutovo, str. 219-220. VUKOREP, HZ IV. - STOLAC, str. 360-362. 82 Usp. zanimljiv izbjeglički put nekih obitelji: NJAVRO, nav. dj., str. 47-122. 83 PULJIĆ - VUKOREP _ BENDER, nav. dj., str. 52. 84 Usp. T. SABLJAK – I. SMOLJAN, Povlačenje 1945. – krivci i žrtve, Zagreb 2000., osobito studiju M. G. POLIĆ, Od Mostara do Bleiburga, str. 65-206. 85 Usp. u izvješću o mnogim stradalnicima u knjizi PULJIĆ - VUKOREP - BENDER. 81 17 odatle u raznim pravcima. Već u logorima su na naše zarobljenike vrebali njihovi susjedi Srbi i muslimani, a na puštene na slobodu na željezničkim postajama pretražujući vlakove skoro na svim stanicama do Čapljine,86 kako iz pohlepe za posjedima tako i iz straha da ne ostave svjedoke njihovih zločina prije stupanja u partizane. Mostar je bio jedan od krvavijih postaja križnog puta gdje je bio uspostavljen 'nazovisud' na kome se zapravo samo tražilo obrazloženje strijeljanja. Suci su bili Srbi i muslimani, a 'sud' je pozivao kao svjedoke opet Srbe i muslimane iz rodnih sela naših stradalnika i okolice koji su se prije suđenja sastajali te 'usaglašavali' svoje lažne iskaze. Osuđenici su likvidirani tu u gradu i na brojnim stratištima u mjestima mostarske okolice. Broj im se i ne zna niti će se ikada doznati. Mostar s okolicom je tako po broju osuđenih postao jedno od većih stratišta Hrvata iz naših krajeva, ali i veliko raskrižje ogranaka križnog puta. Ovaj 'sud' je mnoštvo Hrvata otpremao u srpske i crnogorske krajeve da se nad njima iživljava mjesno srpsko pučanstvo te da ih, nakon mučenja, masakrira. Najmanje dosad znamo o onima koji su odvedeni u čisto srpske krajeve Križnim putem prema Nevesinju posebno dalje od zloglasne jame Novakuše u Bišini koja je u komunističkoj Jugoslaviji pretvorena smetlište da se zauvijek zatru svi tragovi zločine! Dio zarobljenika upućen je u vagonima za stoku, zaključanim katancima preko Hutova i Ravnog, prema Trebinju i dalje na istok. O ovom ogranku križnog puta se nešto više zna jer je prvim dijelom tekao kroz hrvatska područja.87 Pratioci transporta već od Zavale izbacivali na svakoj stanici određeni broj uznika na iživljavanje mjesnom popovskom i šumskom srpskom pučanstvu čije se ostatke nalazilo u nepristupačnim vrletima i desetak godina poslije likvidacije.88 Većina je zarobljenika 86 Opširnije PULJIĆ - VUKOREP - BENDER, nav. dj., str. 58-59. i VUKOREP, HZ IV. STOLAC, str. 335, 363-364. i bilješke. 87 U jedan transportu iz zatvora "Ćelovine" u Mostaru ukrcano 600 zatvorenika. Iz jedne kolone kojom je iz Sarajeva stiglo u Mostar 740 zarobljenika izdvojeno je u Mostaru samo 16 koji su rođeni 1925., a ostali su svi proslijeđeni dalje. Iz osječke kolone od 370 zarobljenika, izdvojeno je samo 7 mladića mlađih godišta, a ostali su također proslijeđeni u pravcu Trebinja. U Dokumentaciji o stradalnicima nailazimo na pismenu izjavu I. Ljubana: "…prošla su dva transporta, između 15 i 20 vagona sa zarobljenicima hrvatske vojske u razmaku od 2-3 dan." Trebinjski Hrvat koji je radio na željeznici, potiho bi ujutro rekao Hrvatu susjedu amo: "Prošli su noćas!" 88 "Tako je tek 1956. u jednoj ljuti na Belenićima čobanica našla tri kostura te s vojničke medaljice na jednom pročitala ime Stojana Gustina. Od nedavno govore neki stanovnici Majkova da su u svojim brdima našli kostur i uz njega ime Ivana Konjevoda…" Monografija Hutovo, str. 221-222. 18 završila u trebinjsko-bilećko-nikšićkim jamama.89 U neke od tih jama su bacane tisuće zarobljenika. Tako široko područje istočne Hercegovine i Crne Gore predstavlja jedno od većih stratišta Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću. Stolac predstavlja najbolniju točku stradanja Hrvata u Hercegovini pa možda i na širem području. Već tijekom 1944. u Stocu je bio oformljen sud na koga su dovođeni mnogi zarobljenici iz okolice Čapljine i Mostara. On je nastvaio svoj krvavi pir i poslije rata jer su u njemu sjedili dobrim dijelom renomirani ratni zločinci ovog kraja, kako Srbi tako i muslimani. , kojima je prva briga i morala biti da likvidiraju sve one koji su mogli nešto znati o njihovim zločinima! Zarobljenike su trpali svezane u zgrade 'Gruntovnicu' i 'Doganu', odakle su ih samo provodili preko 'suda' do stratišta. Sud je imao svojevrsne 'profesionalne' svjedoke koji su uspješno svjedočili protiv stotina uhapšenika koje dobrim dijelom nisu ni poznavali!90 O osuđenicima na ovom sudu poslije povratka hrvatskog pučanstva nešto se više zna jer su ih morali pokapati pa su poslije Domovinskog rata doveli istraživače na stravično velik broj mjesta zločina, a iskapanja su odmah potvrdila njihove iskaze. Sa stolačkog suda se u poratnim godinama malo tko živ vraćao. Treba istaknuti da su ovdje papir o amnestiji jedno vrijeme prikrili da produže s masakrima.91 Sa stolačkim sudom su bili u dosluhu renomirani zločinci koji su nakon dojave o oslobađanju Hrvata pojedinaca ili grupa presretali ih i masakrirali po ogradama ubijali kocima, sasijecali, ostavljali lešinarima ili bacali u jednu od brojnih jama.92 Treba naglasiti da je na stolačkom sudu stradalo još više od domaćih Hrvata stradalo onih dovedenih iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine pa je 89 Hrženi Do, zatim kod Veličana, Jasenice - Luga, Taleže, Oraha, Gluhe Smokve, Aleksine Međe, Babina Zuba kod Trebinja, Vilusa, više jama oko Bileće i kroz kanjon Morače... 90 Milena Komadina r. Bulut, sestra stolačkog suca Manojla Buluta je priznala: "Svjedočila sam protiv svih vaših od Hutova i svi su skoro u jami u Drenovačkoj Vali." VUKOREP, HZ IV. - STOLAC, str. 363. bilj. 150. 91 U Dokumentaciji o stradalnicima susrećemo izjave o pripovijedanju o tomu Srbina Mihe Ružića. Usp VUKOREP, HZ IV. - STOLAC, str. 366. 92 U izjavi I. Ljubana koji je iza rata bio u Hutovu državni službenik čitamo: "… meni je došao spisak, da je šest Menala pušteno iz logora i da dolaze kući, i to sve poimenice. Ja sam izvijestio obitelji, ali oni nikada nisu došli kući… Također mi je javljeno, da su pušteni iz zatvora u Stolcu četiri čovjeka… Mitar Marčinko… Katić.. Za druge ne mogu se sjetiti kako su se zvali, uglavnom nakon par dana nađeni pobijeni u ogradi iznad Bjelovića." PULJIĆ - VUKOREP - BENDER, nav. dj., str. 64. 19 Stolac doista jedno od većih stratišta. Noću su nestajali iz zatvora, a ujutro su tu čistačice nalazile samo njihovu krvavu odjeću!93 Poznatija stratišta u stolačkoj okolici su kanjon i korito rijeke Radimlje, 'čatrnja' Glizuša, Đurića podrum u Popratima, Škorbin Kuk, Crkvine. Zatim kanjon Bregave te jame u Drenovačkoj Vali, u Lokvičinama, Kalac, jame na Drenovcu, Pazarište, kod Hrlinih kuća i Doma, Golubinka, grobišta u Marića ogradi, Varduša, jame na Žegulji, kod Vođena, Žrvanj, Padrljača, Krtinje, Vlahovići… i druge jame i stratišta. U Dokumentaciji o stradalnicima susrećemo i izvješće ljudi iz tih mjesta kako su k tim jamama vojnici JNA kasnije dovozili bačve kiseline da bi rastopila ostatke ubijenih u njima. – Čak i komunistički pisci priznaju: "Zabrinjavajuće saznanje o broju… streljanih na osnovu saradnje sa okupatorom, nestalih i odbjeglih u završnim operacijama NOVOJ 1945. godine"!94 4. Poratna stradanja Stupanjem muslimana i Srba u partizanske redove omogućilo je da se umalo cjelokupno hrvatsko pučanstvo proglasi krivcem ikakve zakonske zaštite i da ga se takvim tretira sve do propasti komunističke Jugoslavije!95 Nove 'narodne' vlasti pa srpski i muslimanski civili nekažnjeno će dugo vremena nekažnjeno činit nove zločine nad hrvatskim življem ne štedeći ni starce, žene pa ni invalide čemu kao opravdanje služi potraga za križarima i škriparima.96 Tzv. terenci su preplavili hrvatska sela i činili nasilja sve do ubojstava ne samo onih koji su im se predavali nego i seljanima po njihovim domovina i pastirica po brdima. Rodbina je trpjela neviđena nasilja a mnogi su optuživani i ubijani zbog tobožnje suradnje.97 Možda nigdje kao ovdje događali su se apsurdi: mjesne vlasti su koristile četnike škripare u svojim akcijama, tajno su im zadatke da idu kod Hrvata i traže hranu, a već ujutro 93 Stolačko pučanstvo govori o brojnim grupama žena i djevojaka u narodnim nošnjama iz raznih krajeva koje su dovođene u Stolac te o njihovoj krvavoj odjeći, koja je poslije njihova odvođenja u nepoznatom pravcu, dijeljena. Jednoj Hrvatici je ironično stolački musliman ponudio kao 'humanitarnu pomoć' nakon 'suđenja' jedne grupe, odnekud dovedenih, Hrvata - svećeničku haljinu, kako čitamo u Dokumentaciji o stradalnicima. 94 BELOVIĆ, nav. dj., str. 16. 95 Todo Kurtović čak 1979. priznaje: "Neravnomjernost ustanka odrazila se i u poslijeratno vrijeme, u kadrovskom i svakom drugom pogledu. Djelomično, ona se proteže i do današnjih dana…" U predgovoru knjige KOMNENOVIĆ – KRESO, str. 30. 96 NJAVRO, nav. dj., str. 20-21, 261-263. 97 Postoji doista mnogo svjedočanstava o ovom passim u knjizi PULJIĆ - VUKOREP BENDER zatim NJAVRO, nav. dj. 20 su ti Hrvati hapšeni odvođeni na mučenja pomagali škripare! Imućnije Hrvate se na sudu proglašavalo ratnim zločincima, a onda su im oduzimana imanja i predavana Srbima ili muslimanima.98 Čak se prilazilo i direktnom izrabljivanju Hrvata koji su morali besplatno raditi na imanjima muslimana.99 To je mnoge prisiljavalo da se isele, ali ih mjesne srpskomuslimanske vlasti nisu ostavljale na miru nego su za njima tragali te ih lažnim optužbama mnoge likvidirali.100 Od prvih poratnih godina pa, možemo to slobodno reći, do propasti komunističke Jugoslavije, Hrvatima se trajno prišivala 'genocidnost' u ratu dok su druga dva naroda uživala plodove svog pristanka uz 'revoluciju'. To se primjenjivalo u svim vidovima: zapošljavanju, upisivanju na studije, stipendiranju đaka i studenata, pri vaganju duhana, probijanju i kasnije asfaltiranju putova, elektrifikaciji, uvođenju telefonije, premještanju mjesnih ureda a posebno u politici.101 98 Arhiv Sreskog narodnog suda u Stocu 138/45. od. 6. 10. 1945. Čapljinski popis imovine ljudi koji su proglašeni ratnim zločincima sačuvan je u upravo u gruntovničkim knjigama u Čapljini što dokazuje da je primijenjen. 99 Među 'krivnjama' biskupa Čule ističe u njegovoj optužnici to što je "septembra mjeseca 1945 na biskupskoj konferenciji u Zagrebu u referatu" izvijestio biskupe među ostalim i o zločinima nad Hrvatima nakon svršetka rata: "Nijedna vjera nije toliko šikanirana kao katolička … radi se o fizičkom istrebljenju katolika… Katolici su raja koja mora muslimanima kulučiti kao u doba osmanlijskog feudalizma. U selu Crnićima… udarili su 404 nadnice na muslimanskim poljima a na katoličkim samo 4."A. LUBURIĆ – R. PERIĆ (priredili), Za Kraljevstvo Božje - Život i djelo nadbiskupa dra Petra Čule, Mostar 1991., str. 155-156. 100 Usp. opširnu dokumentaciju u Stocu o svim emigrantima za koje se zna i ne zna gdje borave s naredbom da se za svakoga od njih formiraju liste za prikupljanje podataka, da se za njima posebno traga preko pisama rodbini koje UDBA trajno nadzire. Stolački arhiv: Pregled masovnih ratnih zločina za srez Stolac iz 1953. god. Za područje počiteljske okolice, istočnog dijela općine Čapljine vidi obrađene podatke S. VUKOREP, Prilog proučavanju porijekla hrvatskog pučanstva počiteljskog kraja, Humski zbornik III. Povijest hrvatskog Počitelja, Zagreb – Čapljina 1996., str. 332-333 101