Europski parlament: Redovni zakonodavni postupak  

1. Ako mislite da EU treba inicirati zakonodavni postupak, imate nekoliko mogućnosti:

   1. pokretanje građanske inicijative – ako tijekom godine prikupite najmanje milijun potpisa građana EU-a u najmanje sedam država članica, možete zatražiti od Europske komisije da djeluje na području u okviru svoje nadležnosti. Više o građanskoj inicijativi
   2. lobiranje kod vašeg zastupnika EP-a koji može

      1. inicirati proces kojim Parlament traži od Komisije da pripremi prijedlog zakonodavnog akta. To je moguće samo u slučajevima kada Parlament smatra da je zakonodavni akt EU-a potreban radi lakše provedbe Ugovora. Ako Komisija odbije podnijeti prijedlog, mora to obrazložiti.
      2. zatražiti od parlamentarnog odbora da sastavi izvješće na vlastitu inicijativu kojim se nakon prihvaćanja u Parlamentu, iako nije obvezujuće, može izvršiti pritisak na Komisiju da pripremi nove prijedloge.
      3. postaviti pitanje Komisiji na temelju kojeg ona može uzeti zakonodavstvo u razmatranje. Više o pitanjima
      4. sastaviti pisanu izjavu koja se, ako ju je potpisalo više od polovice zastupnika EP-a, šalje Komisiji sa zahtjevom za djelovanje. Više o pisanim izjavama
   3. podnošenje predstavke Europskom parlamentu. Više o predstavkama
2. Čim Komisija počne pripremati ili mijenjati zakonodavstvo, obično otvara javno savjetovanje kako bi zainteresirane strane i stručnjaci mogli dati svoja mišljenja. Više o javnim savjetovanjima

Kada je prijedlog upućen Parlamentu, izvjestitelj i „izvjestitelji u sjeni” (zastupnici koje obično imenuje svaki klub zastupnika da bi pratili postupak) obično počinju prikupljati mišljenja zainteresiranih strana. Svoje mišljenje možete podnijeti njima, bilo kojem drugom članu odbora ili bilo kojem zastupniku EP-a.

Tijekom razmatranja u odboru amandmane mogu podnositi svi zastupnici EP-a, ali amandmane na plenarnoj sjednici mora podnijeti nadležni odbor, klub zastupnika ili najmanje 40 zastupnika EP-a..

Odbori ponekad organiziraju javna saslušanja u kojima možda možete sudjelovati.

Sjednice odbora i plenarne sjednice prenose se uživo putem interneta. Možete ih pratiti na EPTV

Možete obavijestiti svog zastupnika EP-a o tome koje podnesene amandmane smatrate korisnima, a koje ne.

1. Redovni postupak počinje podnošenjem zakonodavnog prijedloga Europskom parlamentu i Vijeću.
2. Redovni zakonodavni postupak trenutno se primjenjuje na 85 utvrđenih područja politike i obuhvaća većinu područja nadležnosti EU-a.
3. „Pravo inicijative” ima Europska komisija. Ona je odgovorna za podnošenje većine zakonodavnih prijedloga. Međutim Parlament i Vijeće mogu zatražiti od Komisije da podnese prijedloge, a u nekim točno utvrđenim slučajevima prijedloge mogu podnositi i ostale institucije.
4. Parlament (većinom glasova svojih zastupnika) može zatražiti od Komisije da podnese prijedlog u slučajevima za koje Parlament smatra da je zakonodavstvo EU-a potrebno radi lakše provedbe Ugovora. Ako Komisija odbije podnijeti prijedlog, svoju odluku mora obrazložiti.
5. Vijeće (običnom većinom) može zatražiti od Komisije da provede sve studije koje ministri smatraju poželjnima radi ostvarenja zajedničkih ciljeva i da mu podnese odgovarajuće prijedloge.
6. U sljedećim vrlo specifičnim slučajevima Ugovorima je predviđeno pokretanje redovnog zakonodavnog postupka:

   • na inicijativu četvrtine država članica (pravosudna suradnja u kaznenim stvarima, policijska suradnja)
   • na preporuku Europske središnje banke (određeni članci Statuta Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke)
   • na zahtjev Suda Europske unije (osnivanje specijaliziranih sudova pridruženih Općem sudu koji imaju prvostupanjsku nadležnost u određenim vrstama predmeta ili postupaka na specifičnim područjima, određene odredbe Statuta Suda Europske unije)
   • na zahtjev Europske investicijske banke
7. Prijedlog Komisije također može uslijediti na temelju Europske građanske inicijative.
8. Prijedlog Komisije rezultat je opsežnog procesa savjetovanja koji se može provesti na različite načine (obvezna procjena utjecaja, izvješća stručnjaka, savjetovanje s nacionalnim stručnjacima, međunarodnim organizacijama i/ili nevladinim organizacijama, savjetovanje kroz Zelene i Bijele knjige itd.).
9. Proces savjetovanja pokreće se i među različitim glavnim upravama Komisije kako bi se zajamčilo da svi aspekti dotičnog pitanja budu uzeti u obzir (savjetovanje među sektorskim službama Komisije).
10. Prijedlog Komisije obično usvaja Kolegij povjerenika pisanim postupkom (bez rasprave među povjerenicima) ili usmenim postupkom (o predmetu raspravljaju povjerenici) te se on objavljuje u Službenom listu Europske unije.
11. Komisija podnosi svoj zakonodavni prijedlog (obično prijedlog uredbe, direktive ili odluke) Europskom parlamentu i Vijeću, ali također i nacionalnim parlamentima država članica EU-a te, prema potrebi, Odboru regija i Gospodarskom i socijalnom odboru.

Uloga nacionalnih parlamenata

12. U skladu s Protokolom br. 1 o ulozi nacionalnih parlamenata i Protokolom br. 2 o primjeni načela supsidijarnosti i proporcionalnosti uz Ugovor o Europskoj uniji, nacionalni parlamenti imaju na raspolaganju osam tjedana za iskazivanje obrazloženog mišljenja ako smatraju da nacrt zakonodavnog prijedloga nije u skladu s načelom supsidijarnosti. Svaki nacionalni parlament ima dva glasa. U slučaju dvodomnih parlamentarnih sustava svaki od dvaju domova ima jedan glas.
13. Ako najmanje jedna trećina nacionalnih parlamenata zastupa mišljenje da nacrt zakonodavnog prijedloga nije u skladu s načelom supsidijarnosti, nacrt mora biti revidiran („žuti karton”). Prag se spušta na jednu četvrtinu ako se radi o nacrtu zakonodavnog prijedloga podnesenog na temelju članka 76. UFEU-a (pravosudna suradnja u kaznenim stvarima i policijska suradnja). Nakon pregleda na temelju „žutog kartona”, institucija koja je sastavila prijedlog (obično Komisija) može odlučiti zadržati, izmijeniti ili povući zakonodavni prijedlog.
14. Nadalje, ako u redovnom zakonodavnom postupku obična većina nacionalnih parlamenata smatra da nacrt zakonodavnog prijedloga nije u skladu s načelom supsidijarnosti, Komisija mora preispitati nacrt („narančasti karton”). Nakon pregleda Komisija može odlučiti zadržati, izmijeniti ili povući prijedlog. Ako Komisija odluči zadržati prijedlog, mora obrazložiti svoje stajalište. Europski parlament i Vijeće moraju tada, prije zaključenja prvog čitanja, razmotriti je li prijedlog u skladu s načelom supsidijarnosti. Ako Parlament odluči običnom većinom glasova zastupnika ili ako Vijeće odluči 55 %-tnom većinom glasova svojih članova da prijedlog nije u skladu s načelom supsidijarnosti, od prijedloga se odustaje.

Mišljenja Odbora regija i Gospodarskog i socijalnog odbora

15. Komisija i Vijeće moraju se savjetovati s Gospodarskim i socijalnim odborom i Odborom regija o određenim pitanjima ili kada Vijeće to smatra primjerenim. Na primjer, Gospodarski i socijalni odbor mora dati svoje mišljenje o gospodarskoj i socijalnoj politici, a obvezno je savjetovanje s Odborom regija o pitanjima okoliša, obrazovanja i prometa. Vijeće ili Komisija mogu odrediti vremenski rok za davanje mišljenja. Europski parlament također ima mogućnost savjetovanja s tim dvama odborima. Osim toga, odbori mogu davati mišljenja na vlastitu inicijativu.

1. Kada zakonodavni prijedlog Europske komisije stigne u Europski parlament, predsjednik ga, nakon savjetovanja s nadležnim stručnim službama, prosljeđuje nadležnom odboru.
2. Izbor odbora ovisi o predmetu na koji se prijedlog odnosi.
3. Ostalim odborima može biti ponuđena mogućnost da daju svoje mišljenje ako se predmet odnosi i na njih.
4. Ako postoji sukob nadležnosti, na primjer ako su za predmet gotovo u jednakoj mjeri nadležna dva ili više odbora, Konferencija predsjednika odlučuje o postupku na temelju preporuke Konferencije predsjednika odbora.
5. Sporovi oko nadležnosti mogu biti riješeni postupcima u kojima sudjeluju pridruženi odbori ili na zajedničkim sastancima odbora i glasovanjem.
6. Pridruženi odbor radi na prijedlogu istovremeno s nadležnim odborom prema zajednički utvrđenom rasporedu. Izvjestitelji obaju odbora utvrđuju koji su dijelovi teksta u njihovoj isključivoj, a koji u zajedničkoj nadležnosti te precizno dogovaraju način suradnje. Izvjestitelji se međusobno informiraju i trebaju usuglasiti tekstove koje predlažu odborima kao i svoje stajalište o amandmanima. Nadležni odbor treba prihvatiti amandmane pridruženog odbora bez glasovanja ako se oni odnose na predmete u isključivoj nadležnosti pridruženog odbora.
7. Ako postoji neslaganje između nadležnog i pridruženog odbora u pogledu nadležnosti, Konferencija predsjednika može odlučiti o tome što je u nadležnosti kojeg odbora ili se može odlučiti za zajedničke sjednice odbora ako su za pitanje jednako nadležna oba odbora.
8. U slučaju zajedničkih sjednica odbora, njihovi izvjestitelji sastavljaju zajednički nacrt izvješća koje razmatraju i o kojem glasuju uključeni odbori na zajedničkim sjednicama pod zajedničkim predsjedanjem.
9. Nadležni parlamentarni odbor prvo provjerava pravnu osnovu prijedloga. Može zatražiti mišljenje odbora nadležnog za pravne poslove koji može i samoinicijativno odlučiti provjeriti pravnu osnovu.
10. Ako prijedlog ima financijske implikacije, nadležni odbor mora također provjeriti je li on usklađen s višegodišnjim financijskim okvirom, tj. postoje li dostatna financijska sredstva. Odbor nadležan za proračunska pitanja može i samoinicijativno odlučiti provesti takvu provjeru.
11. Nadležni odbor, klub zastupnika ili najmanje 40 zastupnika EP-a može uložiti prigovor ako smatra da prijedlog ili njegovi dijelovi nisu u skladu s pravima ugrađenim u Povelju EU-a o temeljnim pravima.
12. Kad je odbor proglašen nadležnim za prijedlog, on imenuje izvjestitelja iz redova svojih članova. U praksi koordinatori koji predstavljaju klubove zastupnika odlučuju koji će se klub zastupnika baviti izvješćem. Taj klub predlaže izvjestitelja iz redova svojih članova odbora ili stalnih zamjenika.
13. Izvjestitelji mogu biti izabrani unaprijed na temelju godišnjeg zakonodavnog programa Komisije, čime im se omogućuje praćenje prijedloga u njegovoj pripremnoj fazi , tj. prije podnošenja Parlamentu.
14. Ostali klubovi zastupnika mogu imenovati svog izvjestitelja u sjeni koji je odgovoran za sastavljanje stajališta tog kluba i praćenje izvjestiteljeva rada.
15. Izvjestitelj vodi prijedlog kroz različite etape postupka i savjetuje odbor (u fazi razmatranja u odboru) i Parlament u cjelini (u fazi plenarne sjednice) o općem pristupu.
16. Izvjestitelj je odgovoran za predstavljanje nacrta izvješća odboru, uključujući i njegove/njezine izmjene prijedloga Komisije.
17. Parlamentarni odbor obično se sastaje nekoliko puta radi razmatranja nacrta izvješća.
18. Ako se radi o kontroverznim ili „stručnim” predmetima, nije neuobičajeno organizirati saslušanja sa stručnjacima ili naručiti studije ili procjene utjecaja.
19. Za vrijeme rasprava u odboru Komisija može braniti svoj prijedlog i odgovarati na pitanja članova odbora.
20. Budući da Vijeće prima prijedlog Komisije i počinje raditi na njemu u isto vrijeme kad i Parlament, odbor obično traži od Komisije i Vijeća da ga izvještavaju o napretku prijedloga u Vijeću i njegovim radnim skupinama.
21. Pridruženi odbori i odbori koji daju mišljenje iznose svoja mišljenja vodećem odboru.
22. Svaki zastupnik EP-a može podnijeti amandmane do isteka roka koji je odredio nadležni odbor. Svi amandmani podliježu glasovanju u nadležnom odboru koji odluke donosi običnom većinom.
23. Prije nego što prijeđe na konačno glasovanje o prijedlogu zakonodavnog akta, nadležni odbor traži od Komisije da iznese svoje stajalište o svim amandmanima koje je usvojio odbor te traži od Vijeća da iznese svoje primjedbe. Ako Komisija nije u mogućnosti iznijeti svoje stajalište ili nije spremna prihvatiti sve amandmane koje je usvojio odbor, odbor može odgoditi konačno glasovanje.
24. Kada odbor usvoji izvješće, ono se stavlja na dnevni red plenarne sjednice.
25. Klub zastupnika ili najmanje 40 zastupnika može podnijeti amandmane na izvješće i staviti ih na glasovanje na plenarnoj sjednici. Rok za podnošenje novih amandmana na plenarnoj sjednici u pravilu istječe u 12.00 sati u srijedu u tjednu koji prethodi sjednici.
26. Na plenarnoj sjednici raspravlja se o zakonodavnom prijedlogu na temelju izvješća koje je sastavio nadležni odbor, uključujući sve predložene amandmane, nacrt zakonodavne rezolucije i, prema potrebi, obrazloženje izvjestitelja.
27. Tijekom rasprave na plenarnoj sjednici prije glasovanja prisutni povjerenik objavljuje i obrazlaže stajalište Komisije o svim podnesenim amandmanima. Stajalište Komisije o amandmanima EP-a priprema glavna uprava zadužena za predmet, a odobrava ga Kolegij povjerenika. U praksi stajalište priprema skupina za međuinstitucionalne odnose sastavljena od članova kabineta Komisije zaduženih za međuinstitucionalne odnose, a kasnije ga potvrđuje Kolegij.
28. Parlament prvo glasuje o amandmanima na prijedlog Komisije. Potom glasuje o prijedlogu, izmijenjenom ili neizmijenjenom, nakon čega slijedi glasovanje o amandmanima na nacrt zakonodavne rezolucije. Naposljetku Parlament glasuje o nacrtu zakonodavne rezolucije u cjelini. Zakonodavna rezolucija sadrži samo izjavu u kojoj se navodi da li Parlament prihvaća, odbija ili mijenja prijedlog.
29. O svim navedenim pitanjima odlučuje se običnom većinom glasova, tj. većinom danih glasova.
30. Ako Parlament ne donese zakonodavnu rezoluciju, prijedlog se vraća nadležnom odboru.
31. Parlament može:

    • odbiti prijedlog u cjelini
    • prihvatiti prijedlog bez amandmana
    • prihvatiti prijedlog uz amandmane
32. Ako izmijenjeni prijedlog Komisije ne dobije većinu danih glasova ili ako bude prihvaćen prijedlog za njegovo odbijanje koji je podnio nadležni odbor ili barem 40 zastupnika, predsjednik Parlamenta obustavit će glasovanje o zakonodavnoj rezoluciji (koje se obično provodi nakon konačnog glasovanja o izmijenjenom prijedlogu) i zatražit će od Komisije da povuče svoj prijedlog. Ako Komisija to učini, zakonodavni postupak se obustavlja. Ako Komisija to odbije učiniti, predmet se vraća parlamentarnom odboru.
33. Ako se prihvati prijedlog Komisije u cijelosti, ali na temelju amandmana, glasovanje o nacrtu zakonodavne rezolucije odgađa se dok Komisija ne iznese svoje stajalište o svakom amandmanu. Ako Komisija nije u mogućnosti dati tu izjavu na kraju glasovanja o njenom prijedlogu u Parlamentu, ona obavještava predsjednika ili nadležni odbor o tome kada očekuje da će moći dati izjavu, a prijedlog se uvrštava u nacrt dnevnog reda prve plenarne sjednice nakon tog datuma.
34. Ako Komisija kaže da ne namjerava prihvatiti sve amandmane Parlamenta, izvjestitelj ili predsjednik nadležnog odbora daje službeni prijedlog Parlamentu o tome treba li prijeći na glasovanje o nacrtu zakonodavne rezolucije. Prije podnošenja prijedloga, oni mogu zatražiti od predsjednika da obustavi razmatranje tog pitanja. Ako Parlament odluči odgoditi glasovanje, prijedlog se vraća nadležnom odboru na ponovno razmatranje. Tada su dopušteni samo amandmani koje podnosi nadležni odbor i kojima se nastoji postići kompromis s Komisijom.
35. Predsjednik kao stajalište Parlamenta šalje Vijeću i Komisiji tekst prijedloga koji je odobrio Parlament zajedno s priloženom rezolucijom.
36. Kada Parlament zaključi svoje prvo čitanje, Komisija može usvojiti „modificirani prijedlog” kojim je obuhvaćen određen broj amandmana Parlamenta.
37. Ugovorom nije utvrđeno vremensko ograničenje za prvo čitanje u Parlamentu.

NB: Od potpisivanja Ugovora iz Amsterdama redovni zakonodavni postupak moguće je zaključiti u prvom čitanju. Posljednjih godina prisutan je sve jači trend prema postizanju dogovora u prvom čitanju.

1. Prijedlog Komisije upućuje se Vijeću u isto vrijeme kad i Europskom parlamentu.
2. Pripremne aktivnosti u Vijeću stoga se odvijaju istovremeno s aktivnostima Europskog parlamenta, ali Vijeće može usvojiti svoje stajalište tek nakon što se izjasnio Parlament.
3. Institucije se potiče da razmjenjuju informacije o napretku i vremenskom rasporedu pregovora u okviru redovnog zakonodavnog postupka.
4. Kao i u slučaju Parlamenta, nema vremenskog ograničenja za prvo čitanje u Vijeću.
5. Odluke Vijeća pripremaju se u posebnim radnim skupinama koje su sastavljene od predstavnika država članica i kojima predsjeda predstavnik države koja obnaša funkciju šestomjesečnog rotirajućeg predsjedništva, uz pomoć tajništva Vijeća. Radne skupine podnose izvješće Odboru stalnih predstavnika (Coreper I. ili II.), koji priprema svaku odluku Vijeća koja se donosi na ministarskoj razini.
6. Prije zauzimanja stajališta u prvom čitanju, Vijeće može provesti dva međukoraka:

   1. Vijeće može postići načelni dogovor – koji se obično naziva općeniti pristup – prije nego što Parlament objavi svoje stajalište. To se događa rijetko, uglavnom u slučajevima kada postoji snažan poticaj za postizanje dogovora u prvom čitanju.
   2. Češći je slučaj da Vijeće prvo postigne „politički dogovor” kojim se u općenitim crtama utvrđuje sadržaj prijedloga stajališta u prvom čitanju. Pojedinosti toga dogovora tada razrađuje radna skupina, potvrđuju pravnici lingvisti (pravni stručnjaci za svaki jezik koji nadziru pravnu i jezičnu ispravnost tekstova), a Vijeće ga formalno usvaja kao stajalište u prvom čitanju na jednoj od sljedećih sjednica.

   U oba slučaja Vijeće konačno utvrđuje svoje stajalište tek nakon što primi amandmane Parlamenta u prvom čitanju i izmijenjeni prijedlog Komisije koji je iz njih proizašao.
7. Stajalište u prvom čitanju može biti usvojeno bez rasprave ako je dogovor postignut u pripremnoj fazi (točka „A” dnevnog reda) ili nakon rasprave (točka „B”) ili, u iznimnim slučajevima, pisanim postupkom. U prva dva slučaja rasprave su javne.
8. Vijeće donosi odluke kvalificiranom većinom, osim o pitanjima oporezivanja, socijalne sigurnosti, inozemne politike, obrane i operativne policijske suradnje kada je potrebna jednoglasnost.
9. Moguća su četiri scenarija za prvo čitanje u Vijeću:

   1. Ako Parlament nije usvojio nikakve amandmane, a Vijeće ne želi mijenjati prijedlog Komisije, ono može odobriti akt kvalificiranom većinom. Akt je tada donesen.
   2. Ako je Parlament podnio amandmane, da bi akt bio donesen, Vijeće treba odobriti sve amandmane kvalificiranom većinom ako je Komisija uključila amandmane u svoj izmijenjeni prijedlog ili jednoglasno ako ih nije uključila. Ako Vijeće odobri sve amandmane Parlamenta, akt je donesen.

   Kad je akt donesen, podnosi se na potpis predsjednicima i glavnim tajnicima Parlamenta i Vijeća te se objavljuje u Službenom listu.

   1. Iako to nije izričito utvrđeno Ugovorom, opće je prihvaćeno da Vijeće može kvalificiranom većinom odbiti prijedlog Komisije u cjelini.
      
      Komisija može u svakom trenutku tijekom prvog čitanja odlučiti povući ili izmijeniti svoj prijedlog.
   2. Ako Vijeće ne usvoji sve amandmane Parlamenta ili želi dodati vlastite izmjene, ono zauzima stajalište u prvom čitanju.
10. Tekst stajališta u prvom čitanju dostavlja se Parlamentu zajedno s obrazloženjem i svim izjavama Vijeća i/ili Komisije za zapisnik Vijeća. Komisija obavještava Parlament o svom stajalištu.
11. Parlament se obično obavještava o stajalištu Vijeća u prvom čitanju na plenarnoj sjednici koja slijedi nakon formalnog usvajanja stajališta. Vremenska ograničenja utvrđena Ugovorom za kasnije etape postupka počinju teći nakon što Parlament objavi primitak stajališta Vijeća u prvom čitanju na plenarnoj sjednici (dan nakon objave, koja je obično u četvrtak).
12. Kad god je to moguće, u razdoblju između političkog dogovora i službene obavijesti o stajalištu Vijeća u prvom čitanju uspostavljaju se neformalni kontakti kako bi se olakšalo postizanje (ranog) dogovora u drugom čitanju (koji se još naziva „usuglašeno stajalište u prvom čitanju").

NB: Kada suzakonodavci nastoje postići dogovor u prvom čitanju, često organiziraju neformalne sastanke na kojima sudjeluju predstavnici Parlamenta (izvjestitelj i, prema potrebi, izvjestitelji u sjeni), Vijeća (predsjednik radne skupine i/ili Corepera) i Komisije (glavna uprava odgovorna za predmet i Glavno tajništvo Komisije), takozvane „trijaloge".

Cilj je osigurati da amandmani Parlamenta usvojeni na plenarnoj sjednici budu prihvatljivi Vijeću. Komisija često ima zadaću posredovanja i uređivanja tih kompromisnih tekstova.

1. Ako se Vijeće ne slaže sa stajalištem Europskog parlamenta u prvom čitanju, ono usvaja stajalište Vijeća u prvom čitanju, koje se prosljeđuje Parlamentu. Parlament također prima komunikaciju Komisije u kojoj se objašnjava njezino stajalište o stajalištu Vijeća te zašto ga podržava ili mu se protivi.
2. Parlament prima sljedeće dokumente:

   • stajalište Vijeća u prvom čitanju
   • sve izjave zabilježene u zapisniku Vijeća kad je stajalište usvojeno
   • razloge kojima se Vijeće rukovodilo pri usvajanju svog stajališta
   • stajalište Komisije
3. Po primitku i nakon provjere dokumentacije, predsjednik daje objavu na plenarnoj sjednici u kojoj potvrđuje primitak stajališta Vijeća u prvom čitanju i komunikacije Komisije o njemu. Predmet se automatski prosljeđuje nadležnom odboru koji je isti kao i u prvom čitanju. Dokumenti su dostupni na svim službenim jezicima.
4. Za razliku od prvog čitanja, za drugo čitanje utvrđena su stroga vremenska ograničenja. Parlament mora djelovati u roku od tri mjeseca (EP ili Vijeće mogu zatražiti da se rok produži na četiri mjeseca). Dok Parlament početnim datumom smatra objavu stajališta Vijeća u prvom čitanju na plenarnoj sjednici, Vijeće smatra da rok počinje teći s datumom primitka stajališta Vijeća u prvom čitanju, a to je načelno ponedjeljak u tjednu u kojem se održava plenarna sjednica.
5. Drugo čitanje u odboru vrlo je slično prvom čitanju, ali tekst koji treba izmijeniti je stajalište Vijeća u prvom čitanju, a ne prijedlog Komisije. Samo nadležni odbor priprema svoje izvješće, nema mišljenja drugih odbora.
6. Vijeće može biti pozvano da iznese svoje stajalište na prvoj sjednici nadležnog odbora.
7. Izvjestitelj (obično isti zastupnik EP-a koji je sastavio i izvješće u prvom čitanju) sastavlja nacrt „preporuke”, tj. izvješće u drugom čitanju.
8. Nacrt preporuke sadrži amandmane koje je predložio izvjestitelj. Dodatne amandmane smiju podnositi samo punopravni članovi ili stalni zamjenici članova nadležnog odbora.
9. Postoje ograničenja s obzirom na amandmane u drugom čitanju u odboru i na plenarnoj sjednici. Oni su dopušteni samo ako se njima želi:

   1. u potpunosti ili djelomično ponovo zauzeti stajalište Parlamenta u prvom čitanju
   2. postići kompromis između Parlamenta i Vijeća
   3. izmijeniti dio teksta Vijeća koji nije bio obuhvaćen prvobitnim prijedlogom Komisije ili se od njega sadržajno razlikuje
   4. uzeti u obzir novu činjenicu ili pravnu situaciju koja se pojavila nakon prvog čitanja.
10. Predsjednik nadležnog odbora odlučuje o dopuštenosti amandmana.
11. Ako su se nakon prvog čitanja održali izbori za Europski parlament, predsjednik može odlučiti da se ta ograničenja ne primjenjuju.
12. Prije glasovanja odbor može od predsjednika i izvjestitelja zatražiti raspravu o amandmanima u odboru u prisutnosti predstavnika Vijeća i nadležnog povjerenika. Nakon rasprave izvjestitelj može podnijeti kompromisne amandmane.
13. Odbor odlučuje o amandmanima i preporuci za drugo čitanje običnom većinom glasova.
14. Nakon glasovanja u odboru preporuka se upućuje na plenarnu sjednicu.
15. U preporuci se predlaže prihvaćanje, izmjena ili odbijanje stajališta Vijeća u prvom čitanju, uz kratko obrazloženje predložene odluke.
16. Stajalište Vijeća i preporuka odbora u drugom čitanju automatski se uvrštavaju u nacrt dnevnog reda plenarne sjednice za srijedu koja prethodi roku za drugo čitanje u Parlamentu, ali može se razmatrati i na ranijoj plenarnoj sjednici.
17. Nadležni odbor, klub zastupnika ili najmanje 40 zastupnika mogu podnijeti amandmane na razmatranje na plenarnoj sjednici.
18. Na amandmane na plenarnoj sjednici primjenjuju se ista ograničenja kao i u fazi rasprave u odboru. Predsjednik Parlamenta odlučuje o dopuštenosti amandmana podnesenih za plenarnu sjednicu. Odluka predsjednika je konačna.
19. Prije glasovanja o bilo kojem amandmanu na plenarnoj sjednici, predsjednik može zatražiti od Komisije da se izjasni je li ih spremna prihvatiti ili ne.
20. U takvim slučajevima nadležni povjerenik obrazlaže stajalište Komisije o amandmanima za vrijeme rasprave na plenarnoj sjednici koja prethodi glasovanju. Kao i u prvom čitanju, stajalište Komisije priprema skupina za međuinstitucionalne odnose, a kasnije ga potvrđuju povjerenici.
21. Vijeće također može biti pozvano da iznese svoje primjedbe.
22. Mogući ishodi drugog čitanja:

    1. odbijanje stajališta Vijeća u prvom čitanju
    2. Parlament ne glasuje u predviđenom roku
    3. prihvaćanje stajališta Vijeća u prvom čitanju bez amandmana (dogovor u ranoj fazi drugog čitanja)
    4. Parlament predlaže amandmane na stajalište Vijeća u prvom čitanju
23. Nadležni odbor, klub zastupnika ili najmanje 40 zastupnika može predložiti odbijanje stajališta Vijeća. Prijedlog mora biti prihvaćen većinom glasova zastupnika Europskog parlamenta, tj. apsolutnom većinom. Svaki takav prijedlog stavlja se na glasovanje prije glasovanja o amandmanima.
24. Odbijanjem stajališta Vijeća u prvom čitanju zakonodavni postupak je okončan; može biti ponovo pokrenut samo novim prijedlogom Komisije. Do siječnja 2015. to se dogodilo samo jednom – u srpnju 2005. u slučaju direktive o patentiranju računalnih programa (Direktiva o patentibilnosti računalno izvedenih izuma). Stajalište Vijeća odbijeno je nadmoćnom većinom glasova zastupnika EP-a (648 prema 14 i 18 suzdržanih), čime je prijedlog propao. Ovim slučajem nametnulo se pitanje može li Komisija povući prijedlog koji je prošao prvo čitanje. Iako Komisija ustraje na svom pravu da povuče prijedlog u bilo kojoj fazi, Parlament i Vijeće smatraju da, nakon što je Vijeće zauzelo svoje stajalište u prvom čitanju, osnovu za daljnji tijek postupka predstavlja taj tekst, a ne prijedlog Komisije te da, shodno tomu, Komisija ne može povući tekst koji više nije „njezin”.
25. Ako Parlament ne donese odluku u predviđenom roku, akt se smatra donesenim u skladu sa stajalištem Vijeća u prvom čitanju.
26. Ako Parlament prihvaća stajalište Vijeća u prvom čitanju bez amandmana, potrebna je obična većina glasova zastupnika koji sudjeluju u glasovanju.
27. Nakon što je donesen, zakonodavni akt upućuje se na potpisivanje predsjednicima i glavnim tajnicima Parlamenta i Vijeća te se objavljuje u Službenom listu.
28. Konačno, Parlament može predložiti amandmane na stajalište Vijeća u prvom čitanju. Oni moraju ispunjavati kriterije za drugo čitanje i mora ih odobriti apsolutna većina zastupnika Parlamenta.
29. O ishodu glasovanja obavještavaju se Vijeće i Komisija.
30. Ugovorom se izričito zahtijeva od Komisije da dostavi pismeno mišljenje o amandmanima Parlamenta, a o njemu ovisi koja većina je potrebna pri glasovanju u Vijeću: na primjer, ako Vijeće želi prihvatiti amandman Parlamenta za koji je Komisija dala negativno mišljenje, mora to učiniti jednoglasno.

1. Nakon službenog primitka amandmana Europskog parlamenta u drugom čitanju na svim službenim jezicima, počinje teći rok za drugo čitanje u Vijeću.
2. Vijeće sada ima na raspolaganju tri mjeseca (ili u nekim slučajevima četiri) za djelovanje.
3. Vijeće može prihvatiti ili odbiti amandmane Parlamenta. Prije nego što donese odluku, prima mišljenje Komisije o njima.
4. Postupak je sličan sastavljanju stajališta Vijeća u prvom čitanju: nadležna radna skupina sastavlja stajalište koje se podnosi Coreperu, a usvaja ga Vijeće.
5. Kako bi pregovore uspješno zaključili, Parlament i Vijeće počinju pregovore u drugom čitanju kada prijedlog stigne u Parlament, a naročito u slučajevima kada je izgledno postizanje dogovora u drugom čitanju.
6. Ovi neformalni kontakti mogu biti u obliku bilateralnih sastanaka predstavnika Parlamenta i Predsjedništva Vijeća ili, što je češće slučaj, u obliku tripartitnih sastanaka u kojima sudjeluje i Komisija. Budući da se radi o kontaktima ad hoc, nije pismeno utvrđen „standardni” oblik zastupanja, već u njima sudjeluju, u pravilu, izvjestitelj Parlamenta (u pratnji izvjestitelja u sjeni iz drugih klubova zastupnika, ako je potrebno) i predsjedatelj odgovarajuće radne skupine Vijeća kojem pomaže uprava Vijeća. Komisiju obično predstavljaju dužnosnici zaduženi za predmet, a pomaže im Glavno tajništvo Komisije i Pravna služba.
7. Tim se kontaktima nastoji postići dogovor o paketu amandmana prihvatljivih Vijeću i Parlamentu. Mišljenje Komisije također je važno jer ono određuje vrstu većine koja je potrebna pri glasovanju o amandmanima Parlamenta u Vijeću.
8. Ako su pregovori uspješni, predsjedatelj Corepera poslat će pismo predsjedniku nadležnog parlamentarnog odbora, kojim se Vijeće obvezuje prihvatiti amandmane Parlamenta ako su oni u skladu s kompromisom koji su zajednički utvrdili Vijeće i Parlament.
9. Kompromisni amandmani tada se podnose na sjednici odbora ili, što je češće slučaj, neposredno prije plenarne sjednice. Obično ih supotpisuju, u ime svojih klubova zastupnika, izvjestitelj i onoliko izvjestitelja u sjeni koliko ima strana u dogovoru kako bi se postigla najveća moguća sigurnost da će biti ostvarena potrebna većina glasova. Dotični klubovi zastupnika u Parlamentu prilagođuju svoje glasovanje u korist usvajanja amandmana dogovorenih s Vijećem.
10. Broj potrebnih glasova u drugom čitanju u Vijeću ovisi o mišljenju Komisije o amandmanima Parlamenta. Amandmani za koje Komisija da pozitivno mišljenje mogu biti prihvaćeni kvalificiranom većinom u Vijeću. Amandmane za koje Komisija da negativno mišljenje Vijeće mora prihvatiti jednoglasno.
11. Ako Vijeće prihvati sve amandmane Parlamenta u drugom čitanju, zakonodavni akt smatra se donesenim. Zakonodavni tekst potpisuju predsjednici i glavni tajnici Europskog parlamenta i Vijeća te se objavljuje u Službenom listu.
12. Ako Vijeće ne prihvati sve amandmane Parlamenta, predsjednik Vijeća u dogovoru s predsjednikom Europskog parlamenta saziva sjednicu Odbora za mirenje u roku od šest tjedana (uz moguće produženje od dva tjedna) nakon odbijanja u Vijeću.

1. Ako Vijeće ne prihvati sve amandmane Parlamenta u drugom čitanju, saziva se Odbor za mirenje.
2. U okviru Odbora za mirenje dva suzakonodavca – Europski parlament i Vijeće – pregovaraju izravno kako bi postigli dogovor u obliku zajedničkog teksta.
3. Odbor za mirenje mora biti sazvan u roku od šest tjedana (ili osam ako je dogovoreno produženje) nakon zaključenja drugog čitanja u Vijeću i službene obavijesti Parlamentu da Vijeće neće prihvatiti amandmane Parlamenta u drugom čitanju.
4. O svakom zakonodavnom prijedlogu koji zahtijeva mirenje raspravlja se odvojeno unutar odgovarajućeg odbora za mirenje.
5. Odbor za mirenje saziva predsjednik Vijeća u dogovoru s predsjednikom Parlamenta. Odbor se smatra sazvanim kada održi svoju prvu sjednicu.
6. Od dana svoje prve sjednice Odbor ima na raspolaganju šest tjedana (uz moguće maksimalno produženje za dva tjedna na inicijativu Parlamenta ili Vijeća te uz njihovu zajedničku suglasnost) za usuglašavanje i usvajanje zajedničkog teksta.
7. Prije nego što Odbor službeno počne s radom, održavaju se pripremni trijalozi i tehnički sastanci čim postane jasno da Vijeće neće moći prihvatiti amandmane Parlamenta u drugom čitanju. Sastanci Odbora za mirenje mogu biti i prekinuti tripartitnim pregovorima.
8. Na trijalozima i tehničkim sastancima okupljaju se male skupine pregovarača iz Parlamenta, Vijeća i Komisije, a svaki od njih podnosi izvješće svom izaslanstvu unutar Odbora za mirenje.
9. U trijalogu Parlament predstavljaju predsjednik izaslanstva pri Odboru za mirenje, predsjednik nadležnog parlamentarnog odbora i izvjestitelj, kojima pomaže osoblje tajništva za mirenje pri Parlamentu i, prema potrebi, osoba iz pravne službe.
10. Vijeće predstavlja zamjenik ili stalni predstavnik (predsjedatelj Corepera I. ili II.) države članice koja predsjedava Vijećem, a pomaže im osoblje tajništva Vijeća, uključujući i njegovu pravnu službu.
11. Europsku komisiju predstavlja glavni direktor glavne uprave odgovorne za predmet, a pomažu mu stručnjaci, pravna služba i administrativno osoblje.
12. U neformalnim stručnim trijalozima obično sudjeluju stručnjaci i službenici svih triju institucija.
13. Pregovori u trijalogu temelje se na „radnom dokumentu s četiri stupca” u kojem su sadržana stajališta Parlamenta i Vijeća:

    1. stajalište Vijeća u prvom čitanju
    2. amandmani Parlamenta u drugom čitanju
    3. stajalište Vijeća o amandmanima Parlamenta (prihvaćanje, odbijanje ili eventualni kompromisni tekst)
    4. stajalište izaslanstva Parlamenta o prijedlozima Vijeća.
14. Tijekom pregovora dva izaslanstva nastoje postići kompromis o amandmanima o kojima postoje neriješene razlike. U tu svrhu može biti potrebno da male radne skupine na političkoj ili tehničkoj razini izrade dodatne detaljne nacrte teksta.
15. Dotični pregovarači predstavljaju ishod svakog trijaloga izaslanstvima Parlamenta i Vijeća na prihvaćanje: ako je potrebno, dogovaraju se dodatni trijalozi ili neformalni sastanci.
16. Odbor za mirenje sačinjavaju dva izaslanstva jednake veličine: izaslanstvo Europskog parlamenta i izaslanstvo Vijeća.

    1. Izaslanstvo Vijeća čine po jedan predstavnik svake države članice (ministri ili, što je uobičajenije, predstavnici država članica u Coreperu). Izaslanstvo Vijeća predvodi ministar koji predsjeda Vijećem, a koji je zadužen za predmet. Izaslanstvo odlučuje kvalificiranom većinom glasova (osim u slučaju predmeta za koje se Ugovorom zahtijeva jednoglasnost).
    2. Izaslanstvo Parlamenta sačinjava 28 zastupnika EP-a i 28 zamjenika (koji mogu glasovati samo ako je član njihova kluba zastupnika odsutan). Tri potpredsjednika EP-a stalni su članovi Odbora za mirenje i njime naizmjenično supredsjedaju. Ostala 25 zastupnika EP-a u izaslanstvu imenuju njihovi klubovi zastupnika, razmjerno veličini svakog kluba zastupnika unutar Parlamenta. Većina njih obično se bira iz parlamentarnog odbora nadležnog za predmet. U većini slučajeva izaslanstvo nastoji postići konsenzus. U slučaju glasovanja odluke izaslanstva donose se većinom glasova članova (tj. trenutno je to 15 glasova). Više informacija o izaslanstvu Parlamenta u Odboru za mirenje možete pronaći dolje.
    3. Komisija, koju u načelu predstavlja povjerenik zadužen za predmet, također sudjeluje u radu Odbora za mirenje s ciljem usklađivanja stajališta Parlamenta i Vijeća.
17. Kao i u slučaju trijaloga, osnovno sredstvo za rad je zajednički radni dokument s četiri stupca (vidi točku 13.), preveden na sve službene jezike. Odbor također ima prijedlog Komisije i njezino mišljenje o amandmanima Parlamenta u drugom čitanju.
18. Odborom za mirenje zajednički predsjedaju potpredsjednik Parlamenta i ministar države članice koja predsjeda Vijećem. Sastaje se naizmjenično u prostorijama Parlamenta i Vijeća, uglavnom u Bruxellesu.
19. Većina sastanaka Odbora za mirenje počinje trijalogom na kojem dva suzakonodavca pojašnjavaju svoja stajališta na temelju nadležnosti svojih institucija. Komisija ima ulogu posrednika.
20. Institucija koja je domaćin prve sjednice Odbora za mirenje dužna je urediti zajednički tekst i popratno pismo te, nakon što Parlament i Vijeće donesu zakonodavni akt, osigurati da ga potpišu predsjednici dviju institucija i da se objavi u Službenom listu Europske unije.
21. Ako izaslanstva Parlamenta i Vijeća ne postignu dogovor u Odboru za mirenje, cijeli prijedlog propada. Novi postupak može se pokrenuti samo na temelju novog prijedloga Komisije. Do kraja siječnja 2015. Odbor za mirenje nije postigao dogovor o zajedničkom tekstu samo u četiri slučaja („Govorna telefonija“, „Sigurnosni odbor“, „Direktiva o radnom vremenu” i „Uredba o novoj hrani”).
    https://www.europarl.europa.eu/oeil/popups/ficheprocedure.do?reference=2004/0209(COD)&l=en
    https://www.europarl.europa.eu/oeil/popups/ficheprocedure.do?lang=en&reference=2008/0002(COD)
22. Ako izaslanstva Parlamenta i Vijeća postignu kompromis, Odbor za mirenje mora odobriti „zajednički tekst”. Izaslanstvo Vijeća odobrava ga kvalificiranom većinom (ili jednoglasno u slučajevima propisanim Ugovorom), a izaslanstvo Parlamenta donosi odluku običnom većinom glasova svojih članova.
23. Čim Odbor za mirenje postigne dogovor o zajedničkom tekstu (ili naknadno razmjenom pisama između supredsjedatelja Odbora), glavno tajništvo institucije u kojoj je održana prva sjednica izrađuje nacrt zakonodavnog teksta, u načelu na onom jeziku na kojem su vođeni pregovori. Privremena verzija objavljuje se na internetskoj stranici Parlamenta što je moguće prije nakon završetka pregovora: https://www.europarl.europa.eu/code/default_en.htm.
24. Nakon pravne/jezične revizije dokument je dostupan na svim službenim jezicima EU-a.
25. Supredsjedatelji Odbora za mirenje šalju zajednički tekst, zajedno s popratnim pismom, predsjedniku Parlamenta i predsjedniku Vijeća. Tom se pismu prilažu sve izjave institucija. Pismo se također upućuje kao informacija predstavniku Komisije koji je sudjelovao u radu Odbora za mirenje.
26. Dogovor postignut u okviru Odbora za mirenje moraju potvrditi Parlament u punom sazivu i Vijeće. Te dvije institucije glasuju odvojeno o zajedničkom tekstu bez mogućnosti za dodatne izmjene.

Izaslanstvo Parlamenta u postupku mirenja

1. U postupku mirenja Europski parlament predstavlja izaslanstvo sastavljeno od zastupnika čiji je broj jednak broju predstavnika Vijeća. Izaslanstvo se imenuje posebno za svaki postupak mirenja. Njegova je zadaća predstavljati cijeli Parlament u pregovorima s Vijećem.
2. Na početku svakog saziva Parlamenta, ili ako dođe do većih promjena u sveukupnom političkom sastavu Europskog parlamenta tijekom određenog saziva, Konferencija predsjednika određuje politički sastav izaslanstava u Odboru za mirenje u skladu s relativnom snagom klubova zastupnika.
3. Na temelju političkog sastava Parlamenta nakon izbora u lipnju 2009. izaslanstva Parlamenta pri Odboru za mirenje sastavljena su na sljedeći način:

   • EPP: 9 članova
   • S&D: 8 članova
   • ECR: 3 člana
   • ALDE: 2 člana
   • GUE/NGL: 1 član
   • GUE/NGL: 1 član
   • Zeleni: 2 člana
   • EFDD: 2 člana
4. Tri potpredsjednika s posebnom odgovornošću za mirenje uključeni su u svako izaslanstvo i kvotu članova iz svakog kluba zastupnika. Svakim izaslanstvom predsjeda jedan od triju potpredsjednika: oni među sobom odlučuju tko će biti odgovoran za koji postupak mirenja i tko će predsjedati kojim izaslanstvom. Izvjestitelj(i) i predsjednik nadležnog parlamentarnog odbora također su članovi izaslanstva po službenoj dužnosti, uključeni u kvotu svog kluba zastupnika.
5. Preostale članove izaslanstva imenuje svaki klub zastupnika za konkretan postupak mirenja. Većina je njih iz nadležnog odbora ili iz odbora koji daju mišljenje. Ako se primjenjuje postupak s pridruženim odborima, izaslanstvo Parlamenta mora uključivati izvjestitelja svakog pridruženog odbora. Klubovi zastupnika moraju također imenovati jednak broj zamjenika članova koji mogu aktivno sudjelovati u radu izaslanstva, ali mogu glasovati samo ako zamjenjuju punopravnog člana.

Organizacija izaslanstva

6. Izaslanstvo Parlamenta sastaje se na konstituirajućoj sjednici na kojoj se daje mandat pregovaračkom timu – obično ga čine potpredsjednik koji predsjeda izaslanstvom, predsjednik nadležnog odbora i izvjestitelj(i) – kako bi sastanci u okviru trijaloga mogli početi.
7. Komisija je prisutna na ovoj i svim kasnijim sjednicama parlamentarnog izaslanstva. Od njezinih se predstavnika očekuje da predstave i objasne mišljenje Komisije o amandmanima Parlamenta u drugom čitanju i, ako je moguće, daju informacije o aktualnim događajima u Vijeću s kojima su upoznati.
8. Članovi izaslanstva kontinuirano prate napredak postupka mirenja na sljedećim sjednicama.
9. Glavni je cilj sjednica izaslanstva obnoviti mandat pregovaračkog tima i raspraviti o svim kompromisnim tekstovima. Prihvaćaju se određeni amandmani ili kompromisni prijedlozi, a za to je potrebno postići opću suglasnost. Ako neka pitanja ostanu neriješena, izaslanstvo daje upute pregovaračkom timu o tome kako nastaviti pregovore s Vijećem. Parlamentarno izaslanstvo razmatra također i postupovna pitanja, kao na primjer treba li organizirati još jedan sastanak u okviru trijaloga ili može li se sazvati Odbor za mirenje i, ako da, kada.
10. Na kraju postupka izaslanstvo formalno prihvaća ili odbija dogovor postignut u postupku mirenja. Izaslanstvo nastoji postići konsenzus. Međutim ako je potrebno glasovanje, za donošenje odluke potrebna je podrška apsolutne većine članova (najmanje 15 od mogućih 28).
11. Izaslanstvu u radu pomaže posebna služba uprave Parlamenta, Tajništvo za mirenje i suodlučivanje, te specijalizirane službe: npr.: pravna služba, pravnici lingvisti i tiskovna služba.

1. Ako Odbor za mirenje odobri zajednički tekst, moraju ga odobriti Europski parlament u punom sazivu i Vijeće u trećem čitanju. Te dvije institucije glasuju odvojeno o zajedničkom tekstu i nisu moguće njegove daljnje izmjene
2. Nakon uspješnog zaključenja postupka mirenja sastavlja se nacrt zajedničkog teksta na temelju zajedničkog radnog dokumenta i svih promjena dogovorenih u postupku mirenja. Tekst se prvo utvrđuje na jednom jeziku, a kasnije se prevodi na druge službene jezike. Izvorna jezična verzija nacrta zajedničkog teksta dostavlja se članovima izaslanstva.
3. Supredsjedatelji Odbora za mirenje formalno prosljeđuju konačni zajednički tekst, koji je prošao pravnu i jezičnu provjeru u Parlamentu i Vijeću, predsjedniku Parlamenta i predsjedniku Vijeća. Njihovom pismu prilažu se sve izjave institucija.
4. Treće čitanje provodi se u razdoblju od šest tjedana od datuma tog pisma. Rok može biti produžen za najviše dva tjedna na inicijativu Parlamenta ili Vijeća ili na temelju njihova dogovora.