1941. godina

Zagreb

Moja švelja je Slovenka. Od nje sam saznala za pomoć koju ovdašnji Slovenci pružaju izbjeglicama sa slovenskih područja koja su zauzeli Njemci. Moja krojačica je Židovka. Nekoliko puta mi je pripovijedala o velikoj akciji pomoći koju je Židovska bogoštovna općina namijenila svojim članovima u koncentracijskim logorima. Za progonjene pripadnike pravoslavne vjere nije u Zagrebu postojala nikakva akcija pomoći. Moji prijedlozi nekim gospođama iz pravoslavnih krugova da se organizira takva pomoć nisu naišli na interes.

23. listopada 1941.

Moja šogorica, gđa Mira Kušević, saznala je prilikom posjete gđi Mariji Lađević da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. Židovska bogoštovna općina ima nalog uzdržavati taj logor i možda bi se mogli dati prilozi za pomoć ženama i djeci kršćanske vjere. Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini. Istog dana poslijepodne otišle smo u ured u Trenkovu 9, "Skrb za logore". Tamo prisutan gospodin nije bio informiran mogu li se primati prilozi za zatočenike.

26. listopada 1941.

Moj muž se onda sjetio jednog znanca i poslijepodne došao je k nama arhitekt g. dr. Marko Vidaković. Nakon što sam mu opisala situaciju, odmah je zdušno pristao prihvatiti se posla. Bio je spreman otići u Židovsku bogoštovnu općinu na potonje dogovore. Dr. Vidaković posvetio se akciji s neumornom marljivošću i ustrajnošću. Zajedno smo radili do travnja 1944. Tada je dr. Vidaković započeo samostalnu akciju i neumorno je dalje vodio. Budući da nisam željela upravljati tuđim novcem, preuzeo je blagajnu. Uredili smo to tako da je novac bio pohranjen kod mene u kasi za koju je dr. Vidaković imao ključ.

Početak Akcije

27. listopada 1941.

Preuzela sam te liste u Trenkovoj. Budući da se nije nitko našao tko bi organizirao akciju pomoći, a da sam stalno razmišljala o tome kako je ona nesretnima nužna, nametnulo se samo od sebe da uz pomoć svoja dva požrtvovna suradnika, sama preuzmem taj zadatak. U međuvremenu se, među do tada vrlo zaplašenim pravoslavcima, vrlo brzo pročulo da je ipak moguće pružiti pomoć i nevjerojatnom brzinom je započelo prikupljanje odjeće. Narednih dana neprestano su dolazile i odlazile meni nepoznate gospođe. Neprekidno su stizali novi omoti. Budući da se smjelo raditi samo u tajnosti, a ja sam imala vrlo malo znanaca, savjetovala sam da se primjeni sistem "snježnih gruda". Svatko neka obavijesti svoje poznanike, ukoliko se u njih može imati potpuno povjerenje, a oni neka obavijeste svoje znance, itd. Na taj je način bilo za nekoliko dana moguće animirati velik broj ljudi i pribaviti znatan broj toplih odjevnih predmeta. Uz pomoć mojih dviju kćeri i nekoliko njihovih prijateljica započelo se u našem stanu sa šivanjem. Od vunenih i baršunastih zastora šivani su dječji kaputi, haljine i pokrivači. U mojoj velikoj garaži se razvrstavalo i pakiralo. Zatim se kupovalo. Budući da sam započela i prikupljanje novca, imali smo nešto sredstava za kupovinu.

Prvi prijem kod nadbiskupa Stepinca

3. prosinca 1941.

Moj prvi prijem kod nadbiskupa dr. Stepinca. I tamo je rezultat razgovora bio potpuno negativan. Nadbiskup mi je rekao da nema nikakvog utjecaja na vladu, tamo ništa ne može ishoditi. Spreman je zauzeti se za stvar, ali unaprijed zna da ne može ništa postići.

Artukovićeva usmena dozvola

16. prosinca 1941.

Audijencija kod Artukovića. Bio je vrlo ljubezan, ali je izjavio da nije kompetentan za ono što meni treba, jer takvu dozvolu može izdati samo ravnatelj za sigurnost Kvaternik. Kad sam rekla da mi se tamo neće dozvoliti prijem, obećao mi je da će ga ishoditi. Budući da je ravnatelj na putu, neka mu se javim. Na moje pitanje je li moj rad za internirane uopće dozvoljen, izjavio je da jest i da mi u tome ni jedna instanca neće praviti bilo kakve teškoće.

Na toj usmenoj dozvoli sam u budućnosti gradila svoju Akciju. Bila je to moja jedina “dozvola”. Bila sam svjesna, naravno, da je to vrlo iluzorna zaštita od ustaša. Od 19. prosinca 1941. cijeli tjedan sam dnevno telefonirala ministrovu tajniku. U početku mi je bilo dozvoljeno razgovarati i sa samim ministrom. Svaki put mi je rekao da ga zovem idući dan. Kasnije mi je bilo samo rečeno da ministra nema, ali mi poručuje da još ništa nije mogao učiniti. Odgovori su bivali sve kraći, sve neljubazniji. Na kraju sam zaključila da ministar Artuković ili neće ili ne može ishoditi prijem kod ravnatelja sigurnosti. Prekinula sam s telefoniranjem bojeći se neugodnih posljedica.

Pošiljke hrane u Lobor-grad

Zatočeni u Lobor-gradu bili su iz Bihaća, Sarajeva, Mostara i Stoca. Za potonje se naročito zauzimao g. M. (bankovni činovnik). Budući da odašiljanje namirnica još uvijek nije u većoj mjeri bilo organizirano pridružila sam se njegovoj privatnoj akciji, tako da je dvoje studenata iz Hercegovine odnosilo male pakete u logor.

1942. godina

Prvi susret s profesorom Bresslerom

20. veljače 1942.

Prijepodne sam odmah otišla do dr. Kühnela. On mi je informaciju potvrdio i pitao me gdje će djeca biti smještena do vremena kada će im možda i majke biti oslobođene. U tom času nisam znala što bih mu odgovorila. Otišla sam direktoru Crvenog križa Hoferu. Budući da se sada radilo o oslobođenoj djeci, mislila sam da će se Crveni križ za njih pobrinuti. Direktor je to odlučno odbio, ali mi je preporučio da se obratim predstojniku Odjela za zaštitu djece u Ministarstvu Udružbe. Nazvao ih je i ishodio da tamo budem odmah primljena. Na taj sam se način upoznala s prof. Bresslerom kojem ću se u daljnjem radu često obraćati s molbama za pomoć i kojem se ne može u dovoljnoj mjeri zahvaliti za sve što je uz opasnost za vlastiti život učinio za progonjenu pravoslavnu djecu i uopće za svu djecu koja su bila u nevolji.

Prof. Bressler mi je na pitanje što raditi s djecom odgovorio da ih djelomično može smjestiti u Zavod za odgoj gluhonijeme djece. Djelomično bi ih trebalo smjestiti i u porodice.

Objašnjenje:

Kamilo Bressler (1901-1967), pedagog i socijalni radnik. Rođen u Vakufu, Učiteljsku školu završio u Petrinji, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Od 1928. vodio je Odjel za zdravstvenu propaganda u Školi narodnog zdravlja u Zagrebu, a od 1938. načelnik je Odsjeka za socijalnu zaštitu Odjela za socijalnu politiku Banovine Hrvatske. Do 1943. radi u Ravnateljstvu za socijalnu skrb, a posebno se angažirao u spašavanju kozaračke djece i smješraju ratne siročadi. Nakon završetka rata radi u Ministarstvu socijalne politike i predaje na Višoj školi za socijalne radnike do 1960. kad je umirovljen.

5.veljače 1942.

Razgovor u uredu dr. Kühnela. Pokušavam dobiti pismeno odobrenje za vođenje svoje Akcije, jer se u međuvremenu ispostavilo da Židovska općina nema nikakva odobrenja koja bi moj rad bilo kako štitila od ustaša. U uredu su mi saopćili da se njihove kompetencije odnose samo na Židove. Budući da se moja Akcija odnosi na rad arijevaca za arijevce, moram tražiti odobrenje od Ravnateljstva za javni red i sigurnost. Tamo neka se obratim ravnatelju Vutucu. U ured na Gornjem gradu, međutim, nisu mi dozvolili ulazak. Moram najprije telefonski tražiti odobrenje za prijem.

25. veljače 1942.

Opet je poslijepodne bilo rezervirano za slaganje paketa. U trpezariji je već bio sanduk s limunima i sanduk s češnjakom. Pripremani su mali paketi sa šećerom i soli. Prisutni su bili gđa Bojanić, g. Vukosavljević, g. ing.Vasilić i moje kćeri Jelka i Ilse. Moj muž je bio u ordinaciji. Došli su detektivi predvođeni Vrtljakom pretražiti stan. Odmah su kroz trpezariju otišli u ordinaciju. Svi prisutni su morali ostati. Započelo je pretraživanje čitavog stana i svih ormara. Trebalo je otvoriti jedan zidni ormar u kojem je moja kći Ilse imala svoje stvari, a ključ je bio u njenom stanu. Jedan ustaša ju je autom tamo odveo i na taj način je njezin muž saznao da nešto nije u redu. Pokušao je odmah stupiti u vezu s dr. Besarovićem koji je bio na nekoj sjednici u Saboru. Tamo je bio i ravnatelj Kvaternik. Njegov tajnik je nazvao naš stan. (To smo sve saznali kasnije.) Pozivala sam se na usmeno odobrenje ministra Artukovića i odobrenje dr. Kuhnela koja, međutim, nisu postojala u pismenom obliku. Stoga se pokušalo nazvati dr. Kuhnela, ali je nađen tek mnogo kasnije. Kao jedini službeni dokument imala sam putni nalog od Ministarstva udružbe za putovanje u Lobor-grad. To sam pokazala. Zbog tog naloga je prof. Bresler imao neugodnosti. Izgleda da me je netko prijavio da sam prethodnog dana preko jedne ovdašnje špediterske firme poslala kamion pun robe partizanima. Osim toga se tražila i jedna tajna radio stanica. Bili su to ustaški detektivi koji su pripadali političkoj policiji. Kasnije je pozvana i gospodarska policija i na kraju neki službenik koji je trebao zapečatiti stan, budući da su nam rekli da ćemo svi biti zatvoreni. Nekoliko puta sam morala ići u svoju garažu, gdje su pregledane sve stvari. Na kraju, kad su mi već bili oduzeti ključevi od garaže i moje privatne smočnice, sve se sredilo prije spomenutom intetvencijom dr. Besarovića.

Bili smo, dakako, svi vrlo uznemireni proživljenim i moj muž je tražio od mene da Akciju obustavim, jer postoji opasnost da njega i svoje suradnike odvede u logor.

Dr. Kuhnel daje pismenu dozvolu za rad

26. veljače 1942.

Ujutro odlazim prof. Bressleru. Saznajem da je i on bio pozvan na odgovornost zbog putnog naloga kojeg mi je izdao. No, moje traženje da nekog drugog pošalje u Lobor-grad nije prihvatio. Smatrao je, naprotiv, da trebam sve provesti kako je dogovoreno i tako svima pokazati da se strogo držim propisa koje je izdao poglavnik. Nakon Ministarstva udružbe odlazim u ustaški Židovski odsjek Ustaške policije i pokušati dobiti dozvolu za rad. Predstojnik me primio vrlo ljubazno, ali smatrajući da nije nadležan, ne želi mi dati pismeno odobrenje. Kaže da je moj rad apsolutno dozvoljen, ali je zaboravio izvijestiti druge ustaške policijske stanice da ga je odobrio. Kaže da mogu mirno nastaviti s radom. Objasnila sam mu da se ne radi toliko o meni, već o mojim suradnicima, budući da sam svima rekla da je naš rad dozvoljen i sada snosim odgovornost ako budu zatvoreni. Konačno je na moju opetovanu izjavu da od Ravnateljstva za sigurnost ne mogu dobiti ništa napismeno, dr. Kuhnel bio spreman izdati pismenu dozvolu. Mogla sam je podići idući dan.

Organizacija Akcije

27. veljače 1942.

Dobivam pismenu dozvolu za vođenje svoje Akcije. Odmah sam je odnijela fotografu i dala napraviti nekoliko kopija. Odlučila sam, usprkos prigovoru mog muža, nastaviti Akciju, budući da su se i svi moji suradnici izjasnili za nastavak rada.

30. srpnja 1942.

Iz Mlake sam povela veći broj dječaka koji su u logoru bili bez roditelja, nisu nikoga imali i bili su sretni da mogu biti izbavljeni. Zadnjim kolima sam se i ja odvezla. U kolima sam imala samo dojenčad. Usprkos nagovaranju da tako malu djecu ostave kod sebe, neke majke su tražile da ih povedemo. Bile su tako neizmjerno nesretne, jer su zbog uzrujavanja i gladi ostale bez mlijeka. U logoru nisu mogle dobiti mlijeka ili je ono što su dobile bilo premalo. Tako su svakog dana morale promatrati kako njihovo dijete sve više propada. U takvim slučajevima mi je bilo strašno teško odlučiti što učiniti. Iskustvo iz prijašnjih transporta me poučilo da tako mala djeca ne mogu izdržati napore.

No, ovdje ih je također čekala sigurna smrt. Sestre su me u takvim slučajevima stalno pitale za savjet. Pokušavala sam majkama objasniti da transport po velikoj vrućini za njihovo maleno donosi mnoge opasnosti. No, ako su majke i dalje tražile da dijete povedemo, odlučila sam to učiniti kako bismo majke poštedjeli da moraju promatrati kako im dijete na presahlim grudima polagano umire. Bile su to neizmjerne boli s kojima smo se susretali i spoznaje o tolikim mukama mogle su se podnijeti samo zato, što je bilo toliko posla da o njima nismo mogli razmišljati. …Sa dvije sestre sam preuzela vagon s dojenčadi i kasno navečer smo krenuli s 850 djece. Ovaj transport je u cijelosti išao u Zagreb. Mala djeca su smještena na Josipovac i u Zavod za gluhonijeme, a nešto veća u Jasku.

1943. godina

4. siječnja 1943.

U Stakleniku. Odnijela sam od Akcije toplu odjeću za dojenčad. Zatim odlazim prof. Bressleru zamoliti ga da i on učini što može za smještaj majki i dojenčadi iz Staklenika, jer je tamo jako hladno.

Kontrola djece kolonizirane u Zagrebu

Srećem profesora i s njim odlazim u Zajednicu sestara u vezi s mojom poodavnom željom da se posjete djeca koja su smještena u obitelji u Zagrebu i kontrolira kako se s njima postupa. U zadnje vrijeme se češće čulo o nekim slučajevima gdje se s djecom loše postupalo. Saznajem da u dječjim domovima u Bosni vlada pjegavac i saznajem o nekom serumu koji bi mogao dati Međunarodni crveni križ. Telefoniram dr. Marchesiju, tajniku gradskog Crvenog križa i molim da se pobrine za taj serum.

22. siječnja 1943.

Po drugi put sam u Ministarstvu posudila čitavu kartoteku Sisak da ju još jednom proradim i kontroliram podatke koje smo imali, pogotovo s obzirom na bezimenu djecu. Saznali smo da su u tijeku velike akcije njemačkih i ustaških trupa i da se mnoga sela evakuiraju. Brinemo za sudbinu djece, jer smo čuli da se odrasli opet odvode na rad u Njemačku. Razgovor o tome s prof. Breslerom bio je bez rezultata, jer je njegovo traženje kod ministra da se pomogne bilo odbijeno. Pokušat ćemo opet kod kapetana von Kotziana. Telefonski ga ne možemo naći, no kasnije je on nazvao. Navečer u 20 sati se dr. Vidaković s njim sastao. Željeli smo da ovaj put akcija spašavanja obuhvati i majke, barem one s malom djecom, kao i trudnice. Smatramo da bi se svi mogli predati Karitasu i onda kolonizirati.

23. siječnja 1943.

Kako bismo dobili privolu za naš plan, odlazimo u 9:30 dr. Vidaković i ja u audijenciju nadbiskupu. Čekamo više od jednog sata, jer su pred nama na razgovor ušla dva svećenika. Tražim od nadbiskupa da se u slučaju većih evakuacija pobrine za djecu. Odmah je to bez premišljanja prihvatio. Uopće se ne postavlja pitanje da li pomoći, već na koji način pomoć organizirati. Nadbiskup kaže da će odmah dati pozvati msg. Jesiha i s njm se posavjetovati o akciji. Iznenadila me ta bezuvjetna spremnost na pomoć, pogotovo kad se uzme u obzir nezainteresiranost mnogih nekadašnjih pravoslavaca za bilo kakvu pomoć djeci. Nakon nadbiskupa odmah odlazimo msg. ]esihu izvijestiti ga o nevoljama i molimo za svesrdnu pomoć. Obećajemo da ćemo ga stalno obavještavati o situaciji.

27. siječnja 1943.

Saznajem da bi bilo poželjno o pomoći djeci razgovarati sa sekretarom papinskog nuncija. Odlučujemo otići k njemu. Predvečer odlazim sestri Habazin i pitam je da li je i dalje voljna pomoći nam oko djece. Kako sam pretpostavljala, s veseljem je to potvrdila.

28. siječnja 1943.

Kapetan von Kotzian telefonira da se mogu dovesti djeca iz logora. 1. veljače 1943. Dr. Vidaković na razgovoru kod direktora banke u vezi nove pomoći Karitasu. Ona je otežana, jer sve što se daje Karitasu podliježe oporezivanju. Banke mogu bez poreza davati priloge samo Crvenom križu…

1. travnja 1943.

U Ministarstvu udružbe saznajem za isključenje prof. Bresiera iz Crvenog križa. Između ostalog mu se predbacuje da je u vezi sa mnom i da mi prenosi informacije o zbivanjima na terenu. To ne odgovara činjenicama. U gotovo svim slučajevima sam o postupcima s djecom već znala i odlazila sam k njemu samo kako bih se posavjetovala o mogućnostima pomoći. Poslijepodne saznajem o povratku delegata Schmidlina i još dva gospodina iz Švicarske.

6. travnja 1943.

Prof. Bresler je prisilno poslan na bolovanje. To mu je jutros saopćeno prilikom dolaska u ured. Morao je smjesta predati posao svom nasljedniku.

2. svibnja 1943.

Kako se od smjenjivanja prof. Bresiera bojim pretresa stana i oduzimanja kartoteke, odlučili smo čitavu kartoteku prepisati. Učinila je to gđa Džakula. Kupili smo velike bilježnice u koje se mogu umetati stranice, tako da se može prepisivati strojem. Sad je takva jedna bilježnica bila puna i dr. Vidaković ju je odnio nadbiskupu. Bilježnicu je nadbiskup pred dr. Vidakovićem zaključao u trezor.

21. lipnja 1943.

Kako moje zdravlje nakon odlazaka u logor još uvijek nije dobro, a kako mi je prošlogodišnji boravak na Sljemenu pomogao, odlazim na 14 dana ponovo gore.

1. rujna 1943.

Dr. Vidaković saznaje o oslobađanju djece u logoru Sisak. Saznajem o 30 mrtvih u Radincima kod Rume. Najprije streljanje, a zatim pljačkanje čitavog mjesta. Dogovor s gđom. Wohlin. Spremna je da zajedno odemo po djecu u Sisak. Trebalo je to biti zajedno s direktorom Dumićem. Saopćavam mu našu spremnost da mu pomognemo kako je tražio. Kasnije je otišao sam.

28. prosinca 1943.

U podne je k meni došla sestra Katinka iz logora u Sisku. Dajem joj odjeću za malu djecu. Poslijepodne je po pomoć došla jedna žena s troje djece, izbjeglice iz okolice rudnika Sevnica. Muž je umro. Oboje su Hrvati.

29. prosinca 1943.

Savjetujem se sa sestrom Habazin i gđom Černe o raspodjeli mlijeka koje smo naručili iz Švicarske. Željeli smo da ga dobiju djeca s Korduna.

1944. godina

10. siječnja 1944.

Dr. Vidaković izvještava nadbiskupa o nabavci 45.000 metara tkanine i ostataka svile. Govori o ustaškom katoličkom svećeniku u Jasenovcu, koji ispovijeda zatočenike, a zatim njihove ispovijedi koristi protiv njih. Govori mu o važnosti uređenja javnih kuhinja. Također ga izvještava da se u njemačkom random logoru nalazi 30 muškaraca koji su dobili dopust i doputovali iz Njemačke kako bi potražili svoje obitelji. Na granici su bili uhićeni i sada ih se sljedećim transportom namjerava opet odvesti u Njemačku na rad, a da se nisu mogli raspitati za svoje obitelji. Ja sam isto prijepodne u Karitasu.

12. siječnja 1944.

Predajem listu s imenima djece u logoru Delegaciji Međunarodnog crvenog križa i tražim vitaminske preparate za pakete za njih, koji se šalju posredstvom Crvenog križa. Poslijepodne razgovaram s delegatom Schmidlinom o njegovoj intervenciji da se poduzmu koraci za opskrbu grada mlijekom iz susjednih mjesta. Traženo je mlijeko za malu djecu do 4 godine, za trudnice i za dojilje. (Zbog nedovoljnih količina mlijeka povećana je smrtnost dojenčadi.) Zainteresirao se za moj plan o uređenju javnih kuhinja. Kaže neka se provedu sve organizacijske pripreme, a on će onda staviti na raspolaganje namirnice. To će se provesti pod imenom: "Pomoć djeci od Međunarodnog crvenog križa". Pokazuje mi danas prispjelu punomoć od g. Wohlina za sebe i dr. Štampar. 100 sanduka mlijeka iz Švedske trebaju raspodijeliti u dječje domove.

13. siječnja 1944.

Dogovor s dr. Štampar o raspodjeli mlijeka iz Švedske.

14. siječnja 1944.

Dr. Vidaković saznaje da su za našu akciju nabave mlijeka preko Karitasa devize odobrene, ali nije odobrena nabava sira i kakaoa.

22. siječnja 1944.

Dr. Vidaković je u Crvenom križu saznao da muškarci koji su pušteni iz logora dolaze bez ikakvih novčanih sredstava. Traže da im Crveni križ pomogne, ali tamo za to nema novčanih sredstava na raspolaganju. Dr. Vidaković i g. Vukosavljević traže da u ime Akcije u Crvenom križu osnujem fond kojim bi se te oslobođene ljude potpomagalo. Ja sam protiv toga, jer to ne ulazi u okvir moje Akcije. Ne želim raditi ništa što bi moglo poslužiti kao izgovor da mi se moj rad, za koji znam da ga vladajući krugovi ne odobravaju, potpuno zabrani.

Konačno smo dogovorili da od sredstava Akcije damo 50.000 kuna, ali da dr. Vidaković kaže da je on to skupio, a ne da su to sredstva Akcije, slično kao što i Karitas sredstva koja mu dajemo iskazuje da smo ih mi skupili, a ne da su to sredstva Karitasa. No, dr. Vidaković to ne prihvaća.

9. veljače 1944.

Direktor Dumić se iz logora vratio bez djece. Komandant traži za svako dijete iz Jasenovca ili Stare Gradiške poseban dokument s potpisom Ravnateljstva za javni red i sigurnost, s dozvolom za oslobađanje. Prijepodne je kod mene bio g. Dumbović iz Siska zbog kupovine tkanine za tamošnju djecu. Telefonski nalazim dr. Vidakovića kod Karitasa i za poslijepodne su se dogovorili da se kod mene nađu.

Dr. Vidaković u Crvenom križu razgovora s direktorom Hlihnom. Direktor kaže da možemo kad god trebamo za Akciju raditi pod imenom Crvenog križa. Pod pritiskom javnog mišljenja dr. Hlihn je od početka slanja paketa za logore sve više mijenjao svoj neprijateljski stav prema Akciji.

24. ožujka 1944.

Dolazi prof. Bresler. Ispričava se što nije došao ranije.

Razgovaramo o planu dr. Vidakovića da se potpomažu sva siromašna djeca u Zagrebu. Profesor smatra da je to uz mala sredstva kojima raspolažemo nemoguće. Slaže se da pomognemo ženama na Kordunu. Pokušat će naći rješenje da im se na pouzdani način pomoć pošalje.

7. travnja 1944.

Dolaze dvije žene koje su se vratile iz Njemačke. Poslala ih je sestra Habazin iz njemačkog radnog logora. Bile su u Leverkusenu sa starijim kćerima. Vraćene su, jer nisu bile sposobne za rad. Željele su se vratiti kući u jedno selo blizu Dubice. Došle su u blizinu svog mjesta, gdje im je rečeno da su njihovi domovi porušeni, pa su se vratile u Zagreb. Sada ih treba kolonizirati.

Inače postoji opasnost da će ih uhititi i odvesti u logor. Svaka ima po jedno dijete koje je Karitas kolonizirao. Htjele bi otići svojoj djeci. Spremne su raditi što god treba. Odlazim s njima u Karitas. Direktor kaže da ih može preuzeti samo ako mu ih Crveni križ dodijeli. Najjednostavnije će biti ako izravno otputuju u župe gdje su im djeca i tamo se pobrinu za smještaj. O tome obavještavam sestru Habazin. Ona obećaje da će sve srediti. Vozne karte će dati Ministarstvo. Svakoj ženi dajem 2.000 kuna, jer su svoju uštedevinu potrošile za put od granice do Dubice i natrag.

13. svibnja 1944.

Zajedno s gđom Džakula kupila sam tkanine pogodne za izradu rublja i hlača za dječake. Utrošili smo na to gotovo sva sredstva koja smo imali na raspolaganju.

Robu smo dobili po relativno povoljnim cijenama. Nešto smo još kupili u lipnju i srpnju. Nakon tog razdoblja cijene su naglo rasle.

23. i 24. prosinca 1944.

Izradili smo liste djece za koju smo pretpostavljali da smo ih našli, ali nismo bili sigurni, nadajući se da ćemo nakon očekivanog skorog završetka rata moći putovati u pojedina mjesta gdje su djeca kolonizirana i kroz osobno ispitivanje slučajeve razjasniti.

1945. godina

2. svibnja 1945.

Tekstil koji mi je u nekoliko navrata bio obećan, na kraju je zaplijenjen, pa sam umjesto toga na sajmištu kupila nekoliko dječačkih odijela.

8. svibnja 1945.

Oslobođenje.

9. svibnja 1945.

Oduzet nam je automobil. Idućih dana sve više radnika i pripadnika armije dolazi k meni pitati za svoju djecu, jer su čuli da je moja kartoteka najtočnija.

24. svibnja 1945.

Saznajem za hapšenje dr. Vidakovića.

OZNA zahtijeva slike

25. svibnja 1945.

Prijepodne kod mene dva čovjeka koji, navodno po nalogu Ministarstva socijalne politike!!? (kako se kasnije ispostavilo, bili su iz OZNE!!), zahtijevaju albume s fotografijama djece!!

Ti isti ljudi su kasnije bili kod gđe Džakula. Ona je imala kopije kartoteke koju smo pohranili kod nadbiskupa. Morala ih je sada predati. I ona i ja smo za predani materijal dobile potvrde.

Objašnjenje:

OZNA: Odjeljenje zaštite naroda pri Povjereništvu za narodnu obranu Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, osnovano 13. svibnja 1944. Jedinstvena centralizirana organizacija obavještajne i kontraobavještajne službe, preteča UDB-e (Uprava državne bezbjednosti).

Jučer je kod mene bila jedna pravoslavka tražiti svoje dijete. Mogla sam joj dati podatke o hraniteljima. Danas ujutro je došla s djetetom, lijepo obučenim u bijelo i ženom koja je za dijete skrbila. Pitaju treba li se kod mene dijete predati majci. Šaljem ih u Ministarstvo. Dijete je tamo bilo vođeno kao bezimeno. Bio je zabilježen samo transportni broj. Iz Ministarsrva dolazi k meni g. Madjer (naš je telefon bio iskopčan) i pita kako to da znam ime djeteta, broj je točan. Dijete je bilo iz transporta iz Siska. U Ministarstvu liste nisu bile obrađene. Ministarstvo mi je uvijek posuđivalo liste kako bih upotpunila svoju kartoteku. Identificiranje ovog djeteta bilo je rezultat našeg intenzivnog rada preko zime. Ujedno obavještavam g. Madjera da sam morala predati albume s fotografijama. (Četiri od pet albuma nalaze se danas u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu.)

To je kod prof. Bresslera u Ministarstvu izazvalo priličnu pomutnju, jer se pretpostavilo da neovlašteni pojedinci iz ustaških krugova namjeravaju uništiti moju kartoteku. Bila sam sama u stanu. Uskoro dolazi jedan "drug" i jedan vrlo snažan čovjek, i pita jesam li telefonirala da se kod mene iseljava državna imovina. Kažem da nisam i pokazujem telefon koji su nam isključili. Zatim dolazi kućepaziteljica iz Ministarstva i donosi mi pismo Ministarstva, koje mi je isposlovao prof. Bressler (smijenjen je sa svog rukovodećeg položaja) za zaštitu kartoteke. Priloženo je pismo kojim me profesor upozorava kako se pretpostavlja da se moja kartoteka želi uništiti. Za ručak dolazi g. Džakula i obavještava o oduzimanju kopije kartoteke.

26. svibnja 1945.

Ujutro odlazim prof. Bressleru. Uskoro dolazi njegova nasljednica Tatjana Marinić. Odlazi na razgovor ministru. Bio je to Draušnig, kome smo spasili djecu iz logora, točnije koju je na traženje moje Akcije, naročito dr. Vidakovića, Dumić doveo kad je bio u logoru. Rečeno mi je da čekam. Čekala sam dugo vremena. Bojala sam se da bi moja nova kućna pomoćnica mogla nekome predati kartoteku, pa sam nakon poduljeg uzaludnog čekanja otišla kući. U podne je došao g. Džakula. Ispričao je da je želio izvijestiti prof. Bresslera što se prethodnog dana dogodilo. Profesora nije bilo, pa mu je rečeno da se obrati Tatjani Marinić. Od nje je saznao da je sve učinjeno po njezinoj naredbi i da će danas u 16 sati doći preuzeti moju kartoteku. Nije došla.

Objašnjenje:

Tatjana Marinić (1897-1966), učiteljica. Godine 1942. direktorica Škole za odgajateljice u mjestu Rude kraj Samobora. Na poziv K. Bresslera, zajedno s učenicama pomaže u skrbi djece u Jastrebarskom i Reci. Po završetku rata načelnica Odjela zaštite i skrbi u Ministarstvu socijalne potitike.

Predaja kartoteke

28. svibnja 1945.

Dolaze neke žene i pitaju za djecu koju su predale u logoru u Sisku. Imam još nekoliko fotografija. Misle da su prepoznale jedno dijete. Telefonski pitam prof. Bresslera kuda da žene uputim. Kaže u Račkoga 9. Ujedno mi kaže da će g. Madjer doći i preuzeti moju kartoteku. Oko 10,30 došla je gđica Kogoj. Odmah zatim i g. Madjer s nosačem i portirkom. S g. Madjerom odlazim u trpezariju. Kaže da je došao po kartoteku i pita hoću li mu je dati. Ne, dobrovoljno je neću predati, jedino ako ima nalog. Pokazuje mi dopis Ministarstva potpisan od Tatjane Marinić, načelnice. Kažem da ću mu onda kartoteku predati. Neka mu dam što hoću i za to će mi dati potvrdu. Kazala sam da ako moram kartoteku predati, onda ću mu dati sve. Kažem mu da sam očajno uvrijeđena.

Predajem kartoteku, bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnicu s popisom posebnih oznaka na djeci. Zovem gđicu Kogoj i predlažem g. Madjeru da im ona u Ministarstvu pomaže tako dugo dok se netko ne uvježba u radu s kartotekom. Osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece. Bio je to glavni cilj koji smo si postavili za razdoblje nakon rata. Pronalažanje veće, točno popisane djece, nije nikome zadavalo teškoća. No, željeli smo što je moguće više male djece vratitit njihovim roditeljima. I bila je to sada velika bol, moja i gđe Džakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo i da nam je na taj način bilo onemogućeno to ostvariti. Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu. Strašno rastajanje u logorima, dugogodišnja čežnja za njima na radu u Njemačkoj, a sada neće naći svoje najdraže.

Dogovoreno je da Verena odmah ode s g. Madjerom. Kažem joj da je naše nastojanje uvijek bilo pomoći majkama i djeci i neka je postupak protiv mene ne odvrati da i dalje radi za njihovu dobrobit. Morala sam se čitavo vrijeme maksimalno kontrolirati da ne klonem. Bilo mi je strašno teško što mi se moj višegodišnji rad na ovakav način oduzima. Ne toliko zbog predaje kartoteke - uvijek smo računali s tim da ćemo je predati Crvenom križu ili nekoj drugoj ustanovi - već zbog nemogućnosti da se mnogi roditelji sjedine sa svojom djecom. Gđica Kogoj je neko vrijeme pomagala u Ministarstvu u radu s kartotekom, ali joj je ubrzo dano na znanje da njen rad tamo nije poželjan.

Poslijepodne istog dana, kad sam se malo primirila, otišla sam sestri Habazin i obavijestila je da sam i dalje spremna u ovo teško vrijeme pomoći i da može na mene računati ako joj moja pomoć bude potrebna. No, to se nije ostvarilo, jer je i ona bila stavljena "na led".

13. kolovoza 1945.

Pozvana sam na osnivačku sjednicu gradskog Crvenog križa i na suradnju u toj ustanovi. Odbila sam to smatrajući da, uzimajući u obzir moju austrijsku narodnost, sada nije vrijeme kad bih mogla uspješno raditi, odnosno da je moj rad višim strukturama nepoželjan, budući da mi je obustavljen rad na kartoteci i mojoj Akciji.

29. kolovoza 1945.

Još dulje vrijeme k meni dolaze mnoge majke koje su se vratile iz Njemačke, kao i pripadnici Jugoslavenske armije i pitaju za svoju djecu, jer im je bilo poznato da mogu dati najbolje informacije. Moram ih sve odbiti i kazati da nemam dozvolu za daljnji rad i da obavijesti mogu dobiti samo u Ministarstvu. Tamo na kartoteci rade novi ljudi, koji o sudbini tražene djece ništa ne znaju.

Već smo na sastanku 26. srpnja ustanovili da kartoteka više nije u redu, što je bilo neizbježivo kad neupućene ruke s njom barataju.

7. veljače 1947.

Na traženje AFŽ-a Ulični odbor preko rejona dobiva nalog da od mene traži pismeni izvještaj o radu Akcije. Nakon što mi je dr. Štampar potvrdila istinitost naloga, predala sam izvještaj o radu svoje Akcije datiran 12. veljače 1947. koji sam izradila uz suglasnost prof. Bresslera.

Objašnjenje

AFŽ: Konferencija za drušrvenu aktivnost žena. Organizacija osnovana 1942. Do kraja 1952. Djelovala pod nazivom Antifašistička fronta žena. Nakon toga je u nekoliko navrata mijenjala naziv. Djelatnost organizacije bila je usmjerena na okupljanje i sudjelovanje žena u obnovi i izgradnji zemlje, poboljšanje socijalne i zdravsrvene zaštite, posebno brige o djeci te razvoj samoupravijanja i socijalističkih drušrvenih odnosa.

Albumi Diane Budisavljević

Piše: Nataša Mataušić

Otkrivanje porijekla fotografskih albuma koji su se godinama čuvali u Muzeju revolucije naroda Hrvatske, danas integralnom dijelu Hrvatskoga povijesnog muzeja, nalik je na dobar detektivski roman. Slijedom okolnosti i događaja na koji nisam imala utjecaja, ali i osobnog angažmana na stručnoj obradi muzejske građe, razasuti dijelovi puzzla su se složili i dali konačan, potpuno neočekivan, ali tim interesantniji odgovor.

Iako je Diana Budisavljević kao nezavisna aktivistica svojim humanitarnom radom dovodila u opasnost i sebe i svoju obitelj, nije nikad odustala od namjere da spasi što veći broj srpske pravoslavne djece iz ustaških logora i sačuva njihov identitet kako bi im po završetku rata omogućila povratak roditeljima. Rad na kartoteci s preko 12.000 imena djece koju je vodila zajedno sa svojim najbližim suradnicima iziskivala je velike napore i opasnosti. Trebalo je, ponekad i u vrijeme policijskog sata kada je svako kretanje bilo najstrože zabranjeno, obići zagrebačke ustanove u kojima su bila smještena djeca, preuzeti popise, uredno ih i točno prepisati, nadopuniti već postojeće podatke… U posebnu bilježnicu – registar upisivala je svaku i najsitniju oznaku na djetetovom tijelu koja bi mogla pomoći pri njegovoj identifikaciji, a naročito ako je dijete bilo bezimeno. Izradila je i pet albuma s fotografijama djece, a u akciju fotografiranja uključili su se mnogi zagrebački fotografi: Foto Tonka, Studio Kovalsky, Foto Zaza…, sve dok fotografiranje nije bilo zabranjeno.

A što se događa po završetku rata? Događaji koje slijede Diana Budisavljević opisala je u svom Dnevniku kojeg su 2003. godine objavili Hrvatski državni arhiv i Javna ustanova Spomen područje Jasenovac:

„25. svibnja 1945.

Prijepodne kod mene dva čovjeka koji, navodno po nalogu Ministarstva socijalne politike (kako se kasnije ispostavilo bili su iz OZNE), zahtijevaju albume s fotografijama djece. Ti isti ljudi su kasnije bili kod gđe Džakula. Ona je imala kopije kartoteke koje smo pohranili kod nadbiskupa. Morala ih je sada predati. I ona i ja smo za predani materijal dobile potvrde.“ (str. 166).

„27. svibnja 1945.

...Poslijepodne mi je dr. Kesić kazao da je moje albume s fotografijama vidio u Ministarstvu (Ministarstvu socijalne politike, op.a.) kod gđe. Ogrizović…“, (str.168).

„28. svibnja

Oko 10,30 došla je gđica Kogoj. Odmah zatim i g. Madjer s nosačem i portirkom… Kažem mu da sam očajno uvrijeđena. Predajem kartoteku, bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnicu s popisom posebnih oznaka na djeci… osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece. Bio je to glavni cilj koji smo si postavili za razdoblje nakon rata. Pronalaženje veće, točno popisane djece, nije nikome zadavalo poteškoća. No, željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sada velika bol, moja i gđe Džakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo i da nam je na taj način bilo onemogućeno to ostvariti. … Morala sam se čitavo vrijeme maksimalno kontrolirati da ne klonem. Bilo mi je strašno teško što se moj višegodišnji rad na ovakav način oduzima…“, (str. 168/169).

Kako je „oslobođena“ Dianina kartoteka

Datum 28. svibnja nosi i dokument koji je potpisala Tatjana Marinić, tadašnja Načelnica Odjela socijalne zaštite i skrbi u Ministarstvu socijalne zaštite. U dokumentu piše: „Budući da se kod Vas nalazi kartoteka i ostali spisi o kretanju partizanske djece, dopremljene iz raznih logora i razmještene po zavodima i privatnim porodicama, koja više nema svrhe da se čuva kod privatnika, moli se da je odmah predate izaslaniku ovoga Ministarstva, koje će Vam ujedno potvrditi što je sve preuzeto. (Dnevnik, str 257.). I doista, na istom komadu papira Drago Magjer je rukom nadopisao: „Na temelji gornjeg naloga potvrđujem da sam danas preuzeo od g. D. Budisavljević:

1. Ormarić sa 25 ladica sa kartotekom
2. 5 knjige za traženje nepoznate djece
3. 1 registar fotografija djece
4. 1 knjigu (teku) registar djece sa oznakama
5. potvrdu o predaji 5. sv. fotografija djece.

Shodno navedenom zaključak bi trebao biti da je sva preuzeta, izuzetno dragocjena dokumentacija, brižljivo i uredno pohranjena u Ministarstvu socijalne politike i da je poslužila namjeni zbog koje je i bila rađena. No, da li je doista bilo tako?

Sredinom svibnja 1998. Ministarstvo kulture RH imenovalo je Povjerenstvo za izradu privremenog muzejskog postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu. Osnovna zadaća Povjerenstva bila je da na temelju pristupačne muzejske, arhivske i druge dokumentacijske građe izradi prijedlog muzejskog postava. Zadatak u to vrijeme nimalo lak jer se u Muzeju više nije nalazio niti jedan muzejski predmet. Sva je građa bila otuđena i u to vrijeme nalazila se, kako smo kasnije saznali, u privatnom posjedu kod Sime Brdara, bivšeg kustosa Spomen područja Jasenovac u Bosanskoj Dubici. Stoga sam, kao jedna od članica Povjerenstva prvo pregledala svu građu koja se nalazi u Hrvatskom povijesnom muzeju, a koja bi eventualno došla u obzir za izlaganje na privremenom postavu. Nakon pregleda sve stručno obrađene i u muzejske knjige inventara upisane predmete sjetila sam se velikog broja uvezenih kartona s nalijepljenim fotografijama djece, a koji su se čuvali u muzejskom depou zajedno s još neobrađenom, ali evidentiranom muzejskom građom. Na papiru kojima su bili zamotani pisao je broj knjige ulaska: 1731. U Knjizi ulaska je evidentiran njihov ulaz u Muzej: 1731/8.2.1966. uz opis: „Fotosi 5 albuma originalnih fotografija djece iz 1942., koja su iz pojedinih ustaških logora dovedena u Zagreb.

Albumi sadrže 537 fotografija.“ U rubrici odakle predmet dolazi pisalo je: Ivan Pokos/Zagreb/, a način ulaska: poklon.

I tada sam se sjetila jednog neuglednog, već požutjelog papira kojeg sam sasvim slučajno pronašla i na svu sreću sačuvala, kad sam raspremala sobu bivšeg voditelja Zbirke fotografija, filmova i negativa, po njegovom odlasku u mirovinu. Na njemu je između ostalog pisalo:

…Na tavanu Više škole za soc. radnike Nazorova ul. br. 51 nalazi se hrpa fotografija i dokumenata iz vremena rata.

Pet-šest albuma djece palih boraca iz toga arhiva već je preuzeto po prvoborcu Pokos Ivanu iz Zgb-a, Mesićeva 36/I tj. djece koja su 1942. otjerana iz svojih domova po ustašama i Nijemcima u konc. Logore Stara Gradiška, Sisak i Jastrebarsko. Dokumente je pronašao student završne godine Više škole za socijalne radnike Treputec Jerko „Braco“ koji je spomenute albume predao Pokos Ivanu. …

Sada sam već raspolagala nekim informacijama i uputila se u stručnu obradu fotografija iz albuma. Pod stručnom obradom podrazumijeva se upis u Knjigu inventara svih relevantnih podataka o predmetu. Ti dani predstavljaju najmučnije i najteže razdoblje moga rada u Muzeju. Često sam prekidala rad, plakala, ljutila se na sebe, ljutila se na sve one koji su bili krivi za tako strašnu sudbinu te ničim i nikome krive djece. Knjige, novinski članci, feljtoni o akciji spašavanja djece gomilali su se u mojoj sobi, ali nikakvih podataka o tome tko je snimao tu djecu, tko je svojom rukom upisivao podatke na poleđini svake numerirane fotografije…

U stvari imala sam namjeru upisati jednu općenitu informaciju o albumima. Podatke koji su mi bili poznati: dakle, pet albuma koje je sačinjavalo više ili manje listova od ljepenke svjetlo plave boje, veličine 41x34 cm povezanih crnim vezicama ili špagicom, u lošem stanju, ljepenka izblijedjela, puca na dodir, fotografije zalijepljene i stavljene u prozirne uglovnice, na prvoj strani zalijepljen komad bijelog papira s natpisom crnim štampanim slovima: „FOTOGRAFIJE DJEČAKA I DJEVOJČICA IZ AUGUSTA I SEPTEMBRA 1942.“. A onda sam, iako to ne bi smjela biti praksa muzejskih djelatnika, odlijepila jednu fotografiju na kojoj se nalazila snimka malene djevojčice i na poleđini naišla na olovkom rukom pisani tekst: „Djevojčica stara oko 11-13 mj. Ime? Broj? Crne oči. Došla je transportom od 11/10. 42. Iz Grubišinog polja… nečitko… kod obitelji… (preskočiti ću iz razumljivih razloga ime i adresu obitelji udomitelja) znamenka: stara ranica od vatre na lijevoj podlaktici.“ Pa sam odlijepila, još jednu i još jednu i odlučila da ću upisati svaku pojedinu fotografiju i ime svakog djeteta koje je bilo poznato i njegovu sudbinu, najčešće obilježenu malim križićem i datumom smrti.

Dianin rukopis i izgubljeni dijelovi „puzzlea“

U kolovozu i rujnu u Zagreb je prema Popisu ratom postradale djece koja su došla, odnosno, proputovala kroz Zagreb i bila na brizi Prihvatne stanice Crvenog križa od 27. srpnja 1945. (HDA, fonf AFŽ, kut 23) stiglo 4.586 djeteta iz Mlake, logora Jasenovac i logora Stara Gradiška, od kojih je 2.650 upućeno u Sisak, a 1.936 smješteno u dječja prihvatilišta na Josipovcu u Nazorovoj ulici, odnosno Zavod za gluhonijemu djecu u Ilici. Velika većina ovih fotografija snimljena je upravo na tim mjestima.

Odlukom Vlade RH 2001. godine imenovan je Savjet JUSP Jasenovac. Jedan od njegovih članova bio je i Branko Petrina, logoraš koji je preživio logore u Lepoglavi, Jasenovcu i Staroj Gradiški. Volio je navratiti kod mene u Muzej i pričati mi o svojim danima provedenim u logorima i bijegu od sigurne smrti. Dotakli smo se i teme sudbina djece koja su iz ustaških logora dovedena u Zagreb, te 1942. godine i „mojih“ albuma. Znao je da Hrvatski državni arhiv priprema objavljivanje Dnevnika Diane Budisavljević i što više uputio me na njezinu unuku Silviju Szabo. U travnju 2003., neposredno pred izlazak Dnevnika stupila sam s njom u kontakt. Došla je u Muzej i donijela nekoliko stranica albuma od ljepenke iste boje i istih dimenzija. Usporedba rukopisa na poleđinama fotografija bila je neupitna. Radilo se o istom rukopisu. Rukopisu njezine bake Diane Budisavljević. Pitanje porijekla albuma time je bilo riješeno. No, pojavila su se još mnoga druga pitanja, na koja do danas nisam uspjela odgovoriti.

Zašto je Tatjana Marinić, koja je zasigurno znala pravu ulogu Diane Budisavljević u akciji spašavanja djece i koja se na poziv dr. Kamila Breslera zajedno s učenicama Škole za odgajateljice u Rudama uključila u akciju i pomagala djeci smještenoj u Jastrebarskom i Reci, odlučila na tako drastičan čin kao što je oduzimanje cjelokupne dokumentacije o djeci? Ili po čijem je nalogu donijela takvu odluku?

Kakva je uloga u tome bila tadašnjeg ministra socijalne politike Jurice Draušnika kome su upravo Diana Budisavljević i njezina Akcija spasila djecu iz logora Stara Gradiška? Zašto je dr. Kamilo Bresler, jedan od njenih najbližih suradnika i glavni organizator prihvata i smještaja djece u Zagrebu, Jastrebarskom i Reci, smijenjen sa svoga položaja načelnika odjela (svibanj 1945.), a zamjenjuje ga upravo Tatjana Marinić?

Zašto su neki učesnici te akcije uhapšeni („27. svibnja 1945. kod gđe Vidaković saznajem da je isti čovjek koji je bio kod mene i gđe Đakule, jedan mucavac, uhitio i njenog muža.“ (Dnevnik str.168) ili stavljeni „na led“ („29. svibnja 1945. … Poslijepodne istog dana kad sam se malo primirila otišla sam sestri Habazin i obavijestila je da sam spremna u ovo teško vrijeme pomoći i da može na mene računati ako joj moja pomoć bude potrebna. No, to se nije ostvarilo, jer je i ona bila stavljena „na led““, (Dnevnik str. 169).

Albumi s fotografijama djece koje je u izuzetno teškim ratnim uvjetima uspjela načiniti i kroz sve ratne godine sačuvati kako bi roditelji, rođaci ili znanci, mogli identificirati djecu i koja bi na taj način mogla biti vraćena roditeljima, oduzeti su Diani Budisavljević uz obrazloženje da nema svrhe da se čuvaju kod privatnika. Ali, nažalost nisu poslužila namjeni za koju su mukotrpno rađeni. Odloženi su zajedno s drugim dokumentima na tavanu Više škole za socijalne radnike u Nazorovoj ulici. Pukim slučajem pronašao ih je 1966. godine Jerko Treputec i predao ih Pokos Ivanu. Ne znajući o kakvom se „blagu“ radi ovaj ih je proslijedio Muzeju revolucije naroda Hrvatske. Trebalo je proći još 30 godina da shvatimo o kakvim se dragocjenim fotografijama tu radi.

Danas su albumi stručno obrađeni, restaurirani po svim pravilima struke i pohranjeni u depou Hrvatskoga povijesnog muzeja na Trgu žrtava fašizma. Nose inventarni broj A-11 734. Broj tek nešto manji od sveukupnog broja djece bez roditelja koja su tih okrutnih ratnih godina prošla kroz ili ostala u Zagrebu.

Neke napomene uz osobe koje se spominju u tekstu:

Ivanka Džakula, jedna od najbližih suradnica Diane Budisavljević, a naročito na prepisivanju kartoteke s podacima o djeci. Preuzimala je u Caritasu pisma u kojima su roditelji na prisilnom radu u Njemačkoj pitali za djecu i ukoliko se u kartoteci našlo takvo dijete odmah odgovarala roditeljima.

Dr. Branko Kesić, specijalist socijalne medicine. U travnju 1942. radio je kao vojni liječnik na Kordunu i obavještavao Dianu Budisavljević o katastrofalnoj situaciji i nevoljama djece bez roditelja na Kordunu. Od prosinca 1942. organizator zdravstvene zaštite u Zdravstvenoj središnjici državnih namještenika.

Slava Ogrizović, književnica, supruga profesora matematike Bogdana Ogrizovića, ilegalna aktivistica NOP-a. 1944. nakon što joj je muž obješen u zagrebačkoj Dubravi odlazi u partizane. Po završetku rata jedno vrijeme djelatnica u Ministarstvu socijalne politike.

Gđica Kogoj, nažalost nisam joj do sada uspjela utvrditi ime, možda kćerka ili rođaka dr. Franje Kogoja, predstojnika za kožne i spolne bolesti u Zagrebu. („Odlazim prof. Kogoju zbog jakog ispadanja kose. Od odlaska ljeti u logore ispalo mi je više od polovice kose i ono još uvijek traje.“, str. 110)

Madjer ili Mahjer, djelatnik Ministrastva udružbe, a potom Ministarstva socijalne politike

Dragica Habazin, glavna sestra Crvenog križa, Dianina najbliža i najvjernija suradnica tijekom rata iako nije pripadala krugu ljudi povezanih u Akciju Diane Budisavlejvić.

Jeronim Treputec: „Naime, kad sam ja došao gore u školu (Viša škola za socijalne radnike na Josipovcu, op.a.), zbog golubova sam otišao na taj tavanski proctor. Tu je bilo namještaja, slomljenih stolica i tako dalje, a bio je pun pod razbacanih fotografija. Mene je na određen način to sve skupa iznenadilo i želio sam da se te stvari sačuvaju, te fotografije. Odlučil sam da ih odnesem kod obiteljskog prijatelja gore, zove se, pokojni je sad on, Pokos Ivan, nosilac partizanske spomenice, u Mesićevoj gore stanoval, prek puta škole u Mesićevoj… Onda je on meni dao, on je sve to pregledal, i dao mi je do znanja da će se on pobrinuti da na pravom mjestu te fotografije završe.… A ja sam mislio u sebi sljedeće: To su nečija djeca. Možda bu danas sutra netko išel i potražiti kakvu fotografiju, djecu. Možda neko,..“

Iz intervjua s Treputec Jeronimom iz Ivanić grada, polaznika Više škole za socijalne radnike (1964. upisao prvu godinu). Škola je osnovana 1952. godine. Na njoj je kao predavačica metodike socijalnog rada od samog osnutka škole do umirovljenja 1957. radila Tatjana Marinić.

Intervju sa Natašom Mataušić, savjetnicom u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu možete pročitati ovdje.

Decenije kasnih priznanja

Jedan park u Beču nosi njeno ime. Prvu knjigu o Diani Budisavljević na njemačkom jeziku napisao je austrijski pisac Wilhelm Kuehs. Knjiga je objavljena u martu 2017. godine i samo šest mjeseci kasnije prevod na naš jezik predstavljen je na sajmu knjiga u Beogradu. Kuehsovu knjigu Dijanina lista objavila je izdavačka kuća Samizdat B92.

Njemačko izanje je veoma brzo postalo bestseler, ali je istovremeno u javnosti postavljeno pitanje - kako je moguće da o tako važnoj akciji spašavanja djece od ustaškog režima u Hrvatskoj nismo ništa znali, ni u Austriji, ni u Jugoslaviji.

Autor u pogovoru objašnjava kako se dogodilo da zbog sukobljenih političkih i ideoloških interesa Dianina priča i njena humanitarna organizacija ostanu nepoznati duže od pola vijeka.

Knjiga je napisana kao roman, mada njen veći dio predstavlja dokumentovanu i dobro istraženu biografiju ove izuzetne žene. U predgovoru istoričar Milan Konjanin objašnjava Kuehsov naslov:

„Zahvaljujući filmu o spasavanju velike grupe poljskih Jevreja koju je organizovao Oskar Šindler, o čemu je 1993 Steven Spielberg snimio film, ova akcija je postala poznata najširem krugu publike. Stoga ne čudi da je Wilhelm Kuehs svoju knjigu naslovio „Dijanina lista“, jer to jasno asocira na temu knjige i njenu junakinju.“

Javnost u bivšoj Jugoslaviji znala je za akciju spašavanja kozaračke djece iz logora Jasenovac, ali o Diani i njenoj organizaciji nije se ništa znalo. Najpoznatija spašena djevojčica je glumica Božidarka Frajt. Ona do svoje 36 godine nije ništa znala o svom porijeklu. Njenu majku strijeljale su ustaše, a ona se kao dvogodišnja djevojčica našla u logoru. Spašena u jednoj od Dianinin akcija, ona se našla najprije u jednoj od ustanova Crvenog križa u Zagrebu, a potom je usvojila jedna zagrebačka porodica. Od 1959. godine Božidarka Frajt je snimila više od 50 filmova i TV serija.

Možda bi ova poznata glumica ranije saznala svoje porijeklo da je Diani bilo dopušteno da nakon kraja Drugog svjetskog rata nastavi s humanitarnim radom i da na osnovu svoje kartoteke pronalazi preživjele roditelje ili njihove bliske rođake. Najveću vrijednost u Dianinoj akciji predstavljala je njena kartoteka u koju je zapisivala sve poznate podatke. Tamo gdje nije bilo dovoljno podataka i gdje su djeca bila previše mala da bi rekli svoje ime, Diana je bilježila osobne znake, dodavala fotografije i kasnije dopunjavala podatke o tome gdje se svako pojedino dijete nalazi. U toj kartoteci bili su podaci za više od 12.000 djece, ali po nalogu osobe koja je neko vrijeme bila član Dianine organizacije, tajna služba poznata pod imenom OZNA oduzima Diani njenu kartoteku i ona bez tih podataka nije mogla više nikome pomoći.

„Iako je od oktobra 1941. bila inicijator i organizator akcije spasavanje srpske dece iz logora u koju su se kasnije uključile desetine drugih ljudi, Diana Budisavlejvić se nije uklapala u zvaničan istorijski narativ o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji. U njemu su uvijek u prvom planu bili Komunistička partija Jugoslavije i njene organizacije, tako da je i akcija spasavanja djece iz logora predstavljena kao njihovo djelo. U stvarnosti, akcija je bila plod lične inicijative Diane Budisavljević“, piše Koljanin.

Samo neko sa Dianinom hrabrošću, upornošću i vezama u tadašnjem establišmentu mogao je od sigurne smrti spasiti hiljade djece iz logora.

Koljanin objašnjava da je ona bila Austrijanka i sa svojim mužem dr Julijem Budisavljevićem pripadala je zagrebačkoj društvenoj eliti i krugu malobrojnih Srba koji su bili pošteđeni progona u NDH.

„Za nosioce nove vlasti to se graničilo sa kolaboracijom“, piše Koljanin.

Dijanina unuka dr Silvija Sabo otkrila је sanduk na tavanu porodične kuće u Zagrebu. U sanduku su bila dokumenta Dobrotvorne organizacije Dijane Budisavljević, sveska s dnevničkim zapisima i spiskovi djece, računi i pisma.

“Ovo veliko otkriće s jedne strane predstavlja srećnu slučajnost, dok s druge strane i ono, kao i celokupno postupanje s ovim dokumentima, takođe predstavlja problem“, piše Kuehs u pogovoru knjige „Dijanina lista“.

Dianina dokumentacija i foto-albumi ipak su došli u prave ruke, ali je njihov put do javnosti bio previše dug i previše krivudav. Knjiga Wilhelma Kuehsa je važan korak u ispravljanju jedne velike nepravde.

Nakon objavljivanja njemačkog izdanja, ali prije promocije prevoda njegove knjige, RSE je objavio intervju sa Wilhelmom Kuehsom. Intervju možete pročitati ovdje.

Karta NDH, 1942.

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. njezin je teritorij podijeljen između Italije, Njemačke, Mađarske i Bugarske. U Zagrebu je 10. travnja 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Njezin je opstanak od samog početka bio u neposrednoj vezi sa sudbinom njezinog njemačkog saveznika čijom voljom na vlast dolazi dotad marginalni, nacionalistički i separatistički ustaški pokret pod vodstvom Ante Pavelića. NDH je osim područja Hrvatske obuhvatila teritorij Bosne i Hercegovine te Srijema, ali je fašističkoj Italiji prepušten veći dio istočno jadranske obale, otoka i neposrednog zaleđa, a Mađarska je anektirala Međimurje.

Pojedinačna, skupna i masovna hapšenja i deportacije Srba, Židova, Roma i Hrvata (u koje su ubrajani i svi muslimani) sa sudbenim presudama ili bez njih, uvjetovala su osnivanje - pored već postojećih - novih zatvora i logora. Osnivanje i rad logora bili su u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost, koje je uspostavljeno Zakonskom odredbom od 7. svibnja 1941. godine, odnosno Ureda III Ustaške nadzorne službe (tajne policije), nakon njezina osnivanja u kolovozu 1941. godine.

Jasenovac

Koncentracioni logor Jasenovac osnovan je nedaleko od istoimenog mjesta u kolovozu 1941. godine kao radni logor i logor za likvidaciju, u prvom redu srpskog pravoslavnog stanovništva, te Židova i Roma, rasnim zakonima diskriminiranog stanovništva. U njemu je stradao i veliki broj protivnika ustaškog režima, komunista i antifašista. Radio je do travnja 1945. godine kada je grupa posljednjih muških logoraša krenula u proboj. Bio je najveći ustaški logor ne samo po prostoru koji je zauzimao, već i po broju žrtava koje su u njemu stradale zbog čega je postao simbolom ustaškog režima. Do ljeta 1944. godine bio je isključivo muški logor, a sve žene dopremljene u njega do tog vremena bile bi likvidirane ili transportirane u logor Staru Gradišku. Kada Diana Budisavljević spominje kako ide u Jasenovac, ona odlazi u Staru Gradišku, Mlaku, Jablanac i Košutaricu i otuda djecu dovodi u Zagreb, odnosno Sisak.

Stara Gradiška

Do kraja 1941. godine Kaznionica u Staroj Gradiški, nedaleko od Jasenovca, služila je ustaškim vlastima i kao kaznionica i kao sabiralište za prisilni boravak. Prve grupe zatočenika, uglavnom Srba i Židova dovedene su već u svibnju 1941. godine iz Slavonskog Broda, te Bosanske gradiške i Nove Gradiške. Zakonskom odredbom o ukidanju Kaznionice i zavoda za prisilni rad u Staroj Gradiški, od 19. veljače 1942. godine dotadašnja kaznionica pretvorena je u višenamjenski koncentracioni logor. Osnovna razlika u odnosu na Koncentracioni logor Jasenovac bila je u tome što su se u ovom logoru nalazili mnogobrojni antifašisti, komunisti i skojevci, članovi i suradnici narodnooslobodilačkog pokreta iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, žene (Hrvatice, Židovke i Srpkinje), a od lipnja 1942. godine i djeca, uglavnom srpske nacionalnosti. Logor je prestao sa radom u travnju 1945. godine.

Sisak

U Sisku je još prije kozaračke operacije bio logor osnovan 8. srpnja 1942. godine kao sabirni logor kamo se prisilno dovodilo stanovništvo sela na Kordunu i Baniji. Sabirni logor već postoji kada krajem srpnja Kamilo Bressler dolazi u Sisak i na brzinu organizira „Prihvatilište za djecu izbjeglice“ u kojem Diana 4. kolovoza 1942. dovodi jedan od transporta srpske djece. „Prihvatilište“ se vrlo brzo pretvara u logor za djecu u doslovnom smislu te riječi. Tijekom druge polovine 1942. godine dio je djece koloniziran u okolna sela, dio je udomljen u sisačke obitelji, veliki broj djece je umrlo, a dio je u nekoliko transporta prebačen u Zagreb.

Lobor-Grad

Lobor-grad je od listopada 1941. do listopada 1942. godine bio koncentracioni logor pod komandom Folksdojčera (izraz koji je označavao Njemce koji su živjeli izvan granica Njemačke) smješten u dvorcu plemenitaške obitelji Keglević nedaleko Zlatara u Hrvatskom zagorju. Tamo su Židovke sa djecom i Srpkinje sa djecom dopremljene iz logora Kruščica nedaleko Viteza u Bosni i Hercegovini.

Dok su sve Židovke sa djecom otpremljene u Auschwitz i tamo pogubljene, u lipnju 1942. godine Ante Pavelić pod pritiskom Nijemaca donosi odluku da Srpkinje sa djecom oslobodi iz logora. Diana Budisavljević organizira im prijevoz do Zagreba, a otuda su u dva transporta krenule - što kućama u BiH (Mostar, Travnik i dr.), što u Beograd. One koje su stigle u Beograd dale su izjave Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike Nedićeve kvislinške vlade. U izjavama govore o podnošljivim uvjetima života u logoru - za razliku od krajnje neljudskih uvjeta u Kruščici, i o tome da se Diana Budisavljević skrbila za njih tijekom njihovog boravka u Lobor-gradu. U Lobor-gradu nije bilo egzekucija, ali je zabilježena smrt oko 200 logorašica i djece, najvećim dijelom u epidemiji tifusa koja je vladala u logoru od kraja 1941. do sredine 1942. godine.

Gornja Rijeka Kraj Lobor-Grada

U Gornjoj Rijeci kraj Lobor-grada najprije je bio ženski logor za Židovke i Srpkinje, a kada je ispražnjen, tu se osniva jedini logor za djecu pod upravom UNS-a (Ustaške nadzorne službe). Tamo su ustaške vlasti u 3 transporta dopremile 325 djece – 228 dječaka i 97 djevojčica u dobi između 5 i 7 godina, i želja ustaškog nadzornog povjerenika Eugena-Dide Kvaternika bila je da se tu djecu „preodgoji“ u ustaškom duhu. U njemu rade studentice, pripadnice endehaške „Državne radne častne službe“ (Služba je bila obavezna za sve, pa tako i studente). Tu i u Sisku bili su najgori uvjeti i u Gornjoj Rijeci je do dolaska suradnika Akcije DB Kamila Bresslera i Dragice Habazin umrlo 59 djece (od toga troje u Varaždinu u bolnici). Bressler je preuzeo 249 djece i odveo ih u Zagreb. Sudbina ostalih je nepoznata.

Jastrebarsko

U dvorcu grofova Erdödy u Jastrebarskom u još prije rata bio je dječji dom, a tamo je organizirano Prihvatilište za smještaj izbjeglica. Tu suradnik Diane Budisavljević Kamilo Bressler organizira smještaj za prvi transport oko 800 djece, a ukupno ih je bilo smješteno oko 3.000. Umrlo ih je nešto preko 480, i to u prvim danima po dolasku iz logora Stara Gradiška, od posljedica katastrofalnih uvjeta koji su vladali u Gradiški. Iako se Jastrebarsko u literaturi do 1990. navodi kao logor, smrtnost djece na toj lokaciji kao i osoblje koje se o djeci brinulo (dr. Niktopolion (Nikša) Černozubov, dr. Branko Davila, dr. Branko Dragišić i njegova supruga dr. Nina Dragišić, dr. Karlo Wissmann i Tatjana Marinić sa svojim učenicama) dovode tu ocjenu u pitanje. Vodile su ga časne sestre, koje su se služile za ono vrijeme uobičajenim odgojnim metodama - batinom i šibom. Međutim, iako su još potkraj rata u iskazu partizanskim vlastima optuživane za mučenje, ubijanje i izgladnjivanje djece, nijedna nije saslušavana niti suđena, niti se tražilo izručenje jedine među njima koja je 1945. pobjegla u Austriju, rođakinje ustaškog političara Mile Budaka, Pulherije Barte. Prema podacima JUSP Jasenovac, partizani su kolovoza 1942. oslobodili nekoliko stotina djece, petstotinjak ih je zbrinuo Caritas, a građani Zagreba, Jastrebarskog i okolnih mjesta zbrinuli su 1.637 djece.