Svoboda | Graniru | BBC Russia | Golosameriki | Facebook

Linkovi

Nekim Ukrajincima je Moldavija postala novi dom


Ukrajinska izbjeglica sa bebom u kolicima nakon prelaska ukrajinsko-moldavske granice, nedugo nakon početka ruske invazije, 26. februara 2022. godine. (Foto: AP/Aurel Obreja)
Ukrajinska izbjeglica sa bebom u kolicima nakon prelaska ukrajinsko-moldavske granice, nedugo nakon početka ruske invazije, 26. februara 2022. godine. (Foto: AP/Aurel Obreja)

Zamislite da vam je dom napadnut i da ste morali da bježite da bi spasili život. Gdje biste otišli? Za mnoge ukrajinske izbjeglice koje žive u Moldaviji, odgovor je bio „negdje kao što je dom”. Zemlja koju su mnogi smatrali za takvu, sada im je stvarni novi dom.

„Možda je to bio neki Božji plan. Ne znam šta se desilo, ali smo se zaljubili u Moldaviju”, kaže Olena Prizniažniuk, izbjeglica iz Ukrajine.

Ona je pobjegla iz Ukrajine sa svojim roditeljima i kćerkama prvog dana rata, ostavljajući iza sebe skoro sve i smjestila se u susjednoj Moldaviji.

„Počela sam da kupujem jedno po jedno, jednu kašiku, jednu šolju, jedno nešto drugo. I poslije toga, trudila sam se da organizujem neko mjesto na koje će moja djeca da se vraćaju kući”, kaže ona.

Olena ističe da je odlučila da se skrasi u Kišinjevu zbog prijateljskih ljudi i zajedničke kulture. Iako je rumunski zvanični jezik Moldavije, mnogi ovdje također govore ruski.

„A ukrajinski jezik je svuda, jer je druga najveća populacija u Moldaviji ukrajinska”, objašnjava ova sagovornica Glasa Amerike.

Nije teško naći ukrajinsku kulturu na festivalima i koncertima u srcu moldavske prijestolnice. U Moldaviji je prije rata živjelo 170 hiljada Ukrajinaca, a još 100 hiljada ukrajinskih izbjeglica sada se sklonilo u tu zemlju.

„Oni treba da budu integrisani, ali naravno, njihovo srce i duša su sa Ukrajinom, i naravno, žele da čuju svoj maternji jezik i osjete kulturu. Ovakvi događaji im pomažu da se osjećaju kao kod kuće”, ističe Dmitro Lekarcev iz Nacionalnog kongresa Ukrajinaca u Moldaviji.

Ukrajinski zagovornici kao što je on pripisuju zasluge vladi Moldavije za stvaranje povoljnih uslova za ukrajinske izbjeglice da postanu dio moldavskog društva, uključujući pristup poslovima, stanovima i obrazovanju.

Kent Logston, američki ambasador u Moldaviji, kaže da su Moldavci su bili nevjerovatni: „Stvorili su ovu malu zemlju sa velikim srcem, i to je apsolutno istina.”

Ambasador Logsdon ističe da je, kada je Rusija napala Ukrajinu, vidio Moldavce iz cijele zemlje kako žure da obezbijede Ukrajincima hranu, prevoz i u osnovi bilo šta što bi moglo da pomogne.

„Čak i danas, 95 odsto od tih 100 hiljada izbjeglica je uglavnom smješteno privatno. Oni su u stanovima, oni su još kod nekih porodica - neke porodice koje su uzele porodice izbjeglica još uvijek ih imaju tamo. Međunarodna zajednica sada pokušava da pomogne Republici Moldaviji i integriše te ljude. Biće ovdje neko vrijeme”, rekao je Logston.

Agencija za izbjeglice UN procenila je da je Moldaviji ove godine potrebno 427 miliona dolara da podrži svoje ukrajinske izbjeglice. Međutim, UNHCR i druge agencije za pomoć dobile su samo polovinu potrebne sume od međunarodnih donatora.

Olena Priziažniuk, radi tri posla da osigura svoju porodicu. Njen glavni posao je britanska nevladina organizacija pod nazivom „Hope 4”. Ona pomaže Moldavcima u distribuciji pomoći i savjetuje druge ukrajinske izbjeglice.

„Osjećam da treba da se odužim”, navodi Olena.

Njene kćerke su se smjestile u školi u kojoj se govori ruski. Tania svira bubnjeve, Sofija gitaru, i one uče da govore rumunski jezik.

Tania kaže da su „ljudi tako divni i da im mnogo pomažu”, dok je njena sestra Sofija ispričala kako joj je u tramvaju, pošto je zaboravila svoju kartu za vožnju, jedna gospođa platila kartu. „Ljudi su ovdje stvarno fini, i zahvalni smo na tome.”

Njihova majka Olena nedavno se na dva dana vratila kući u Ukrajinu kako bi pokupila porodične dragocjenosti: „To nisu bili novac i odjeća. Ne, nisu. Ne, ni druge stvari. Samo jedna torba sa pismima, slikama, fotografijama.”

Ali, odlučila je, da se nikada više neće vratiti tamo da živi.

„Nije važno gdje živiš. Najvažnije je ono što radiš za svoju zemlju. I ponosna sam što mogu da kažem da sada imam dva doma, u Ukrajini i Moldaviji, jer je moje srce sa Ukrajinom i Moldavijom isto."

Ona i njene djevojke vode „dnevnike snova” kako bi ostale fokusirane na svoje ciljeve u novom domu. Razmjenjuju slike i bilješke o mjestima koje žele da vide i stvarima koje žele da urade, dok pišu novo poglavlje u svojim životima.

XS
SM
MD
LG